utorak, 11. lipnja 2019.

Biljana Kovačević | svijet snova i zamišljenih događaja bili su moja stvarnost, a danas uživam u poeziji koja svjedoči o sveobuhvatnoj i bezuvjetnoj ljubavi


Razgovor vodila: Marina Mađarević

Ovogodišnji svibanj pokazao se vrlo plodonosnim mjesecom kad je o poeziji riječ. Naime, virovitička pjesnikinja Biljana Kovačević objavila je svoju prvu zbirku pjesama pod nazivom „CugAnno 2018“. Virovitičkoj će publici knjiga biti predstavljena već 14. lipnja u Gradskoj knjižnici i čitaonici s početkom u 18 sati. Uz autoricu, o knjizi će govoriti i recenzent Mato Pejić, Sandra Pocrnić Mlakar, Goran Gazdek i Marina Mađarević. Glazbenim sadržajima događaj će uveličati i Ivan Kovačević stariji te Zlatko Kovačević, dok će pjesme čitati Iva Slavić i A nica Lanšćak. Ususret predstavljanju, autorica je progovorila o svojim književnim početcima, prijateljskoj podršci Roberta Roklicera te vlastitim pjesničkim afinitetima.

Već nekoliko godina Vaši lirski i prozni radovi prisutni su na brojnim kulturnim portalima te u književnim zbornicima, a odnedavno ste i ponosna vlasnica prve samostalne zbirke pjesama. Kako je započeo Vaš pjesnički put?

To je uvijek zanimljivo pitanje. Volim se vratiti u prošlost i napomenuti da od školskih dana u sebi nosim tu neku iskru prema pisanoj riječi. Veliku ulogu u mom književnom obrazovanju odigrao je moj stric koji je bio profesor engleskog i francuskog jezika, a ujedno i veliki zaljubljenik u čitanje i pisanu riječ. On me snabdijevao knjigama i razgovorom poticao na čitanje pa sam vrlo rano pročitala gotovo cijelu zbirku Shakespeareovih djela. To su bile male zelene, tvrdo ukoričene knjige koje sam gutala zavodeći se likovima i zapletima radnje u njima. Jako sam voljela maštati i svijet snova i zamišljenih događaja bio je moja stvarnost. Često bi se moji ukućani ljutili na mene jer su me teško odvajali od knjiga. Vrijeme u kojem sam zasnovala obitelj i posvetila se egzistencijalnim pitanjima bio je period manje posvećenosti književnosti; nju su tada zamijenile kuharice, knjige o pletenju, izdanja sam-svoj-majstor i slične tiskovine. Prestankom radnog odnosa koji sam „odslužila“ u majstorskoj radionici za sitotisak svog supruga, za mene su se ponovno otvorili jedan prostor i vrijeme u kojem sam se mogla vratiti svojoj prvoj ljubavi. Stjecajem okolnosti, u Virovitici se pojavio dotad nama nepoznat čovjek, Robert Roklicer, koji je započeo Virovitičke umjetničke večeri. Suprug, i sam pozvan, pozvao je i mene rekavši: „Ovo bi moglo biti nešto za tebe.“ I tako je počelo. Već prvi odlazak u caffe bar Cug (za koji, iskreno, nisam ni znala da postoji u gradu) donio je iznenađenje atmosferom koja je tamo vladala i koju sam odmah zapisala u tekstu „Kako je dobro u dobrom društvu biti“ riječima „meni je da želim postati dio njih, ove noći potpuno jasno“. I tada je sve krenulo… Subota za subotom, red pjesme, red glazbe (za koju se, među ostalima, pobrinuo i moj suprug koji se u mladosti i sam profesionalno bavio sviranjem), red priče, humoreske, puno smijeha i ushićenja da je sve to moguće u našem gradu. Premda je bio poznati književnik, dramaturg, pjesnik, Robi se prema svima nama odnosio kao da smo Nobelovci. Nikoga nije posebno dijelio, bio on tek početnik u pisanju ili već pisac s iskustvom. Takvo okruženje u meni je izazvalo čitavu lavinu pjesama koje su iz subote u subotu bile zrelije, bolje i maštovitije što je i publika nagrađivala svojim pljeskom i opaskama, a na čemu sam im izuzetno zahvalna. Prerana smrt našeg dragog Robija potaknula me da, nekako iz poštovanja prema njemu i mjestu na kojemu se odvijalo to naše živahno druženje, sažmem sve pjesme u jednu zbirku, nešto kao pohvalu ludosti i zahvalu za svu ljubav koju nam je Robi pružao bodreći nas i potičući na stvaranje i kreativnost. Imala sam sreću pa su mi u ostvarenju mojega sna o objavi prve samostalne zbirke poezije pomogli članovi moje obitelji, nakladnička kuća Beletra te brojni dragi prijatelji.

O čemu najradije pišete?


O životu. Fascinirana sam životom i društvenim odnosima, odnosima pojedinačno među ljudima, odnosu čovjeka prema prirodi i prirodi čovjeka kao ljudskog bića. Često u svojim pjesmama personaliziram i dajem ljudske osobine prirodnim pojavama. Glavna tema svih mojih pjesama jest ljubav, i to ona sveobuhvatna, ljubav kao bezuvjetna i pokretačka sila koja nas sve drži na životu. Kao moja osobna potraga za Bogom i onostranim, dušom za koju svi znamo da postoji, ali joj ne znamo porijeklo ni kako funkcionira.

Vaš pjesnički prvijenac nosi naslov „CugAnno 2018“. Što on predstavlja?


Neobičnost te zbirke jest u tome što je višestruko simbolična. Ime zbirke zapravo je složenica nastala od dviju riječi, Cug i anno, koje predstavljaju ime našeg toplog pjesničkog gnijezda te 2018. godinu u kojoj je zbirka nastala i bila čitana. Specifična je i iz razloga što predstavlja moju obitelj. Naime, naslov i grafičku opremu knjige odradio je moj suprug Zlatko koji je grafički dizajner. Da bi sve ostalo u obitelji, stariji sin Ivan, magistar grafike, ponudio se da napravi ilustracije, a za neke od uvrštenih fotografija zaslužan je mlađi sin Fabijan. I tako se sve zaokružilo. Tisak je odradio Grafoprojekt, također virovitička tvrtka, pa možemo reći da je sve domaće, uključujući i nakladnicu koja je Virovitičanka. Osjetila sam potrebu da pjesme nastale u ovoj fazi posebno odvojim od ostalih koje će možda završiti u nekoj novoj zbirci.

Koliko su društvene mreže bile značajne za Vaše pjesničko stvaranje?


Izuzetno. Strah od javnog predstavljanja upravo sam savladavala i ovladavala njime putem pisanja na društvenim mrežama. U početku je bilo vrlo neobično čitati ispred mnogo ljudi – koje niti poznaješ niti oni poznaju tebe – nešto napisano u intimi vlastite sobe. Po prirodi sam stidljiva, iako sam i to stanje prevladala tijekom životnih iskustava.

Pronalazite li u pjesničkom svijetu autore/autorice čije pjesme rado čitate?

Svakako. Mogu reći da su mi mladost i dane školovanja obilježile velike pjesnikinje poput Desanke Maksimović, Vesne Parun, Vesne Krmpotić, Božice Jelušić… Aktivno pratim pjesnička događanja na internetskim portalima, ponajviše na Kvaki, Sapphoartu te Književnosti uživo, gdje sam i sama objavljivala, a zanimljivi su mi i pjesnički susreti koji se organiziraju u Rijeci, Sisku, Zagrebu, Petrinji... Rado čitam i beogradskog pjesnika Gorana Matića kojeg pratim preko Facebooka. No, nikada nisam tražila uzore u smislu da bih pokušala oponašati njegov ili njezin stil jer se trudim biti autentična. Zapravo, svi ti pjesnici i pisci žive u meni i pomažu mi da nađem vlastiti stil.


Izvor:Virovitica.net

Nema komentara :

Objavi komentar