utorak, 29. lipnja 2021.

Katarina Antolašić | Aga

- Aga - vikali su Cigani preko kapije – imate l' mlijeka – gubili su se samoglasnici u zraku, a iza prljave zavjese dogegala se poput zvonara crkve Notre Dama moja baka Aga. Jedanput sam ju upitala što joj se dogodilo s nogom, a ona mi je rekla, pala je s trešnje, točno ove, pokazivala mi je svojim kažiprstom načetim reumom.

- Ima - odgovorila im je kratko i profesionalno, a zatim je otišla u kuću po litru. A ja sam čitavo vrijeme sjedeći ispod trešnje promatrala lijepu Ciganku koja je u ruci držala tek rođeno dijete, dok su ostala tri djeteta oponašala hod moje bake. Jedan od njih primijetio je da ga promatram te mi je pokazao srednji prst.

Ulazim u kuću, točnije u hodnik, za bakom koja u lijevoj ruci drži novac. Čitava kuća nije bila prozračena danima pa smrdi po ustajalosti, ali uglavnom po kiselom mlijeku.
- Buš' pila mleka? Još je ladno. – baka ga halapljivo pije. Ne mari previše što Ciganka čeka svoju robu.
- Može, bako. – odgovaram, a zatim ga i ja ispijam. A kada dođem do kožice, tjera me na povraćanje.
- Gradsko dete. – kaže ona kroz smijeh, stavljajući novac u kutijicu od 505 bombona sa crtom. A zatim me i dalje izaziva nudeći mi čvarke. S gađenjem ih odbijam.

Navečer ležim ispod debelog pokrivača. Čujem lavež lancem zavezanog psa i razgovore među Ciganima. Uglavnom se kroz mrklu crnu noć probija smijeh i prostote. Promatram ih kroz prljav prozor i vidim onu Ciganku od jutros. S visokim potpeticama nabada po rashlađenom asfaltu, dok oko nje trči pet udvarača. Ona ne mari previše te ne obuzdava svoju kratku suknju koja joj otkriva gaće.

Liježem u krevet. Čujem bakino duboko hrkanje od kojeg ne mogu spavati. Osjećam kako mi nešto hoda po nozi, zatim počnem histerično vrištati. - Miš, bako, miš!
Na vratim se stvori raščupana avet bez zubala. Baka stoji u spavaćici. Jedva ju prepoznajem bez marame. Gleda me u nekakvom polusnu, u jednom mi se trenutku učini da mjesečari. Odmiče pokrivač ispod kojeg su dva mišića. Grabi moju japanku i nemilosrdno ih udara. Uzima ih za repiće objema rukama. Jedan se koprca. Vratila se u sobu.
- Buš pila mleko?
- Neću baka. – odgovaram uplašeno. Zatvara vrata sobe i komentira sebi u bradu. – Gradsko dete.
Ja liježem u krevet i čitavu noć razmišljam je li onaj drugi mišić još uvijek živ.

Sutradan je kirvaj. Sestrična i ja skrivamo se iza kapije i vičemo. - Bako, bako, imate l' mleka?
Ona izlazi, bijesna, stisnutih šaka, jer već je treći put da joj to radimo. Primjećujem njezino crveno lice, pa tu stajemo. Sestrična želi još. – Nemoj, dobit će srčani – kažem joj kroz smijeh.

Vruć je ljetni dan. Sredina je srpnja. Sestrična i ja penjemo se na trešnju i glumimo da je to brod. Vrištimo i smijemo se. Promatramo izdaleka Cigane koji cupkaju po cesti uz Sennu M. Osjeća se miris pečene svinjetine pomiješane s ljetnom žegom. Sestrična ih ismijava, a ja izdaleka promatram onu Ciganku i divim se njezinoj ljepoti i slobodi.

Na poziv bake silazim. Još je ljuta. Stisnutih usana ljudima stavlja jelo na stol. Sjedam a zatim grabim sladoled od trešanja. Osjetim više od svega led, a najmanje trešnje. Tjera me na povraćanje, pa ga mičem od sebe s izrazom gađenja na licu. - Gradsko dete. – odgovara bakin rođak dok trpa u usta svinjsku kožicu. Promatram njegovo debelo okruglo lice. Masno je i odbojno.

- Bako, gdje su ti braco i seke? – pitam ju jedan dan dok ona krvavim rukama čisti perje tek zaklanoj kokoši.
- Imala sam ih deset. Jedan je pao s trešnje, točno ove, drugog je udarila struja, treća se utopila, četvrtu je udario vlak, peta i šesta, inače blizanke, nestale su. Kažu, ukrali ih Cigani. Jedan se ko beba ugušio u snu. Jednog je udario grom dok je čuvao krave.
- Bako, imaju li oni imena? – pitam ju u čudu.
- Ma, ne seća se baka. – odgovara kroz smijeh.
- A što je s ostalima? Rekla si da ih je bilo deset.
- A ovi ostali… – zamišljeno je pogledala, žmirkajući od zadnjih tragova sunca. I jednostavno, prestala pričati o tome.

Moji odlasci kod bake tog su ljeta završili. Ona se jedan dan samo srušila u svom zagušljivom hodniku. Do same smrti živjela je kod tete a kažu, kad je odlazila iz svoje kuće, provjeravala je deset puta jesu li zatvorena vrata.
- Da Cigojne ne uđu – kazala je.

I nedugo nakon toga, u kuću su došli Cigani, porazbijali stakla. Bacili kauč van. Ukrali televizor, radio i sve vrijedne stvari, i kao podsjetnik da su bili tamo, ostavili mrtvog psa. Mi ju nismo o tome obavijestili. A kada je bilo vrijeme da prodamo kuću, samo je kroz plač vikala: - Samo ne Ciganima, samo ne njima!

Umirala je tri duga dana. Kroz nekakvo bunilo. Uglavnom zazivajući mamu. I jedno jutro, dok nitko nije bio u blizini, došla sam joj do kreveta, vidjevši ju tako onemoćalu, zarila sam lice u prekrivač. Milovala sam ju po sijedoj kosi, i kroz plač upitala. - Bako, bako, imatel' mleka?

I nekako kroz bunilo, njezina se svijest probudila, zatvorenih je očiju, kroz blaženi smijeh nježno rekla. - Gradsko dete.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.