srijeda, 23. lipnja 2021.

Luka Dajak | Plišana igračka


U stanu neke drugarice naletio sam na plišanog majmuna raskravljenog na krevetu. Posramio sam se što sam prihvatio da je to atavizam. Prihvatio sam da spavanje s igračkama pripada djetinjstvu. Zašto? - pitam se iz perspektive nekog poluodraslog čovjeka. Što me nagnalo da napustim plišane igračke? Obožavao sam ih u djetinjstvu. Još jedna posljedica konformizma. Nesvjesno sam prihvatio da je spavanje s plišanim igračkama svojstveno samo najmlađem uzrastu. Sad me to uznemiruje, a dodatno me ljuti što mi je i gnjev mlak. Osjećam se kao da mi je netko iščupao amigdalu iz mozga. Možda se postepeno gasila pod utjecajem trenutaka najvećih slabosti, možda sam pregorio i sad je dio mene mrtav.

Svakako sam budala što nisam promislio prije nego što sam protjerao plišance iz svog života. Donio sam u Zagreb plišanu žirafu, ali nisam s njom blizak. Ona je samo ukras na lojtrama ispod police sa sukulentom. Nisam ju zamislio kao stražara pred balkonom, dao joj pozadinsku priču, nadjenuo joj ime. Što ta žirafa uopće radi u mom stanu? Bilo bi bolje i za nju i za mene da ju pustim u šumu ili doniram u dom za nezbrinutu djecu. Ne znam bi li je današnja djeca ljubila, a divlje životinje bi ju rastrgale, ali u mom stanu joj je vjerojatno još i gore. U mom stanu nema u njoj više života nego u keramičkoj šalici. Nema čak ni neku funkciju. Šalica mi priraste srcu ako postane dio rutine ispijanja kave ili ju koristim kao mjeru za kombiniranje vode i biljaka u pripravljanju čaja, ali ta se plišana žirafa sigurno osjeća zapostavljeno i beskorisno.

Plišane igračke su se trebale barem u krevetima zadržati. Samo lud čovjek ih može izbaciti iz svog kreveta misleći da je zbog toga normalan. Što je normalno u tome da iz kreveta izbacuješ mekanu životinjicu koja je i ukras i jastuk i sjećanje i potencijal za maštanje i konzervator neke razigranosti… ma tko bi sad trebao imati toliko duge i žilave pipke da svoju jurisdikciju proširuje i na moj vlastiti krevet? Zar da se ispričavam što volim imati mekanu igračku s kojom lakše spavam? Tutnem ju pod glavu, zagrlim ju kad mi fali pažnje, stavim među koljena kad me žuljaju kosti, polegnem ju na rukohvat kauča kako bi mi ruci bilo mekano dok gledam filmove... Zar nije bio dogovor da je moja sloboda neograničena dok ne počnem činiti štetu drugima? Kako moja plišana igračka ikome može štetiti? Možda se oklizneš o njezino tijelo kao na kori banane pa se strovališ na pod u apartmanu dok smo zajedno na poslovnom putu. Jako mala je to vjerojatnost, ali, eto, možda! Ne možeš se ni spotaknuti o nju jer je premala i prelagana, vinula bi se u zrak pod udarcem tvoje papuče. Ona se uvijek uvija, podređuje, uklanja, ona je sasvim nenametljiva pojava. Ne smeta meni, a pogotovo ne bi smjela nikako smetati tebi! Tko si ti sad da određuješ s kime i s čime ja spavam!? Zar trebam odustati od plišanih igračaka da ne bih sramotio svoje prijatelje, poznanike, kolege i sve te ljude povezane s mojim životom i nekom najtanjom niti? Zar zbog tuđe reputacije ostajem bez lojalnog jastuk-prijatelja? Sve me to ispunilo gorčinom jer ne mogu pogledati u plišanu igračku, a da se ne sjetim svih onih koje sam napustio pod izlikom da sam normalan, a ja zapravo nisam normalan. Zazirem od te riječi. Biti normalan neka je vrsta propisa, tu frazu najčešće valja zamjenjivati s riječju uobičajen. Normalnost je osuđivanje bez pokrića. Da sam otišao od plišanih igračaka pod nekom, makar labavom logikom, sad bih možda imao više unutarnjeg mira, a pospremio sam ih u plastične vrećice i razasuo u zatvorene mračne prostore gdje sam ih zaštitio od prašine, ali, u isto vrijeme, i potpuno isključio iz svijeta, pod izlikom da sam zato normalan. Sad se moram ponovo odrediti prema plišanim igračkama. Pretražit ću i špajzu bivšeg stana i garažu bakine garsonijere i kutije u bivšoj sobi. Sakupit ću cijelu plišanu brigadu i pozivati prijatelje da se dođu sa mnom igrati. Odbit će samo ako više cijene standard nego mene! To je moj novi filtar za prijatelje! Znao sam da će kad-tad nastupiti moja renesansa. Moj život sad se dijeli na djetinjstvo, pomračenje uma i povratak na pliš. Toliko ću, eto, reći što se tiče pliša, moram ići, silno mi se od pisanja piša!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.