Kolumne

ponedjeljak, 27. ožujka 2017.

Božidar Alajbegović | Kulture dijaloga ne može ni biti u društvu u kojemu se premalo čita


Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Dugoročno mahnitanje književne hiperprodukcije i marginaliziranje kritike stvorilo je na našoj književnoj sceni kaos u kojem se malo tko snalazi. Izdavači koji su ubrzavali kotač proizvodnje su posrnuli, a prevelki uvoz i jagma za brzom zaradom nije popularizirala čitanje, već sasvim suprotno. Ionako malobrojni čitatelji zatvaraju se u krugove istomišljenika i umjesto da održavaju zdravu znatiželju i iščekivanje novih naslova, umorili su se od bliceva senzacionalnih najava knjiga prolazne vrijednosti. O uzrocima i posljedicama, statusu književne kritike danas, utjecaju medija na književnu scenu i kriterijima Ministarstva kulture razgovaramo s Božidarom Alajbegovićem, jednim od najuglednijih i najdugovječnijih književnih kritičara hrvatske književne scene. Knjiški moljac i Knjigoljub, bloger i pisac Božidar Alajbegović književnom kritikom bavi se od kraja devedesetih godina, a već desetljeće i pol vodi kultni blog Knjiški moljac na kojem objavljuje vijesti iz književnosti i književne kritike. U intervjuima naglašava da svjesno pristaje biti neomiljen i usamljen, individualac čije se mišljenje nekima možda neće svidjeti, ali morat će ga poštivati. Dosad je objavio četiri knjige književnih kritika, uskoro izlazi peta pod naslovom „Paralelni svjetovi“.

Alajbegović piše s izraženom sviješću da je područje književnosti i kulture prostran teren za raspravu i izražavanje vlastitog doživljaja umjetničkog djela, a da književna kritika ne služi nametanju kritičarskog stava, već treba otvoriti raspravu, razviti znatiželju i poslužiti kao orijentir koji će čitatelju pomoći da formira vlastito mišljenje.

Knjigu danas može objaviti svatko, već za 2000 kn. Istodobno veliki nakladnici uvoze stranu komercijalnu literaturu i nastoje njome ostvariti naklade veće od 1000 primjeraka godišnje. Kako se čitatelj snalazi u aktualnoj poplavi naslova? Koliko u takvim uvjetima može pomoći aktivnija i ažurnija književna kritika?

Iskreno, ne znam kako se imaginarni, eventualni čitatelj/kupac knjiga snalazi, to ovisi o individualnim sposobnostima svakog pojedinca, o njegovoj snalažljivosti u različitim životnim okolnostima, od kojih je snalaženje u „poplavi naslova“ ipak od nešto manje životne važnosti. 🙂 Onima među čitateljstvom koji su detektirali vlastitu nesnalažljivost „u poplavi naslova“, a željni su svoju nesnalažljivost svesti u podnošljive okvire, savjetujem da s vremena na vrijeme bace pogled na tekstove književnih kritičara, jer je svrha tih tekstova da proberu kukolj iz žita. A kukolj, čini mi se, osobito među knjiškim komercijalnim naslovima prijevodne (strane) produkcije koju spominjete, prevladava nad žitom, odnosno književna komercijalna, bestselerska bezvrijedna konfekcija brojnija je od vrijednih književnih djela. Usuđujem se reći da je književna kritika sasvim dostatno ažurna i aktivna u tome, unatoč činjenici da su za svoj trud književni kritičari oduvijek mizerno, a svakom novom poreznom promjenom i sve lošije plaćeni.

I privatni izdavači i senzacionalistički mediji već godinama daju prednost ocjeni publike pred mišljenjem kritike. Kako se u takvim uvjetima razvijala hrvatska knjževnost proteklih desetljeća? Koje smo trajne vrijednosti proizveli?

Privatnim izdavačima je u interesu zanemarivanje mišljenja književnih kritičara i isticanje ocjena publike, jer su kritičari redovito manje oduševljeni knjigama koje oni objavljuju u odnosu na mišljenja tzv. obične čitalačke publike. Trajne vrijednosti se u nas već 25 godina sustavno i svjesno uništavaju, kriteriji i moralne vrijednosti postupno prelaze u sferu nepostojanja i gube na važnosti pod naletom grabežnog kapitalizma koji važnost ne vidi u vrijednostima nego u lukrativnosti, u profitu, u dobiti, u stanju bankovnih računa firme itd. Ocjene bilo čega objavljene u senzacionalističkim medijima nisu vrijedne pozornosti, jer takvi mediji u službi su reprodukcije kapitalističkog sistema, a svoje djelovanje baziraju na služenju interesima onih koji ih financiraju, ili pak onih s kojima su njihovi vlasnici ili autori koji u njima pišu interesno povezani. Senzacionalistički mediji sredstvo su prijespomenutog urušavanja kriterija i moralnih vrijednosti pa je besmisleno od njih očekivati relevantno vrednovanje umjetnosti. Hrvatska književnost, odnosno oni koji je stvaraju, s obzirom na te i takve društevno-ekonomske i političko-socijalne okolnosti, pokazali su se žilavijima i izdržljivijimam nego što se moglo očekivati, pa tako imamo podjednak omjer kičaste, bezvrijedne, isprazne i sladunjave, komercijalnosti usmjerene književnosti i književnosti trajnije vrijednosti, a napisane vrijednim prstićima spisateljica i pisaca sa hrvatskim pasošem (pardon, putovnicom) u džepu svojih uvoznih, kineskim, tajlandskim ili bangladeškim ručicama iskrojenih hlača.

Putovnicu sam pomalo nezgrapno ugurao u prethodnu rečenicu, ali to je bilo nužno jer je putovnica ono najvrijednije i najkorisnije čime svaki stanovnik Hrvatske danas raspolaže, i bojim se da mnogokoji građanin Hrvatske, upravo u trenutku dok odgovaram na ovo pitanje, istu tu putovnicu pruža na pregled na kakvome graničnom prijelazu ili aerodromskom šalteru, kao prvoj stanici na  putu u sredinu gdje će se cijeniti njegov/njezin rad i stručnost. A do recentnog i nezaustavljivog egzodusa iz Hrvatske dovelo je upravo prijespomenuto urušavanje vrijednosti, kriterija i morala u našem društvu.

Najvažnija uočljiva osobina jednoga dijela novije hrvatske književnosti jest njezina angažiranost, pojavili su se autorice i autori koji književnost smatraju sredstvom ukazivanja na probleme i sredstvom neizravne borbe protiv društvenih regresivnih procesa. No, pojavio se i problem nekvalitetnog inkorporiranja društveno-analitičkih i kritičkih sadržaja u rukopisno tkivo, jer imamo velik broj autora/ica koji/e paze na ono ŠTO je sadržano u njihovim djelima, ali s nedovoljno pozornosti pristupaju tome KAKO te aktivističke elemente bez krivih srastanja, skladno uklopiti u romanesknu cjelinu. Zato su ti rukopisi često, nažalost,  nedovoljno umjetnički vrijedni.

Kako su ove godine prošli domaći autori na natječaju Ministarstva kulture? Je li uloga Ministarstva kulture da svojim potporama afirmira trajne vrijednosti u hrvatskoj književnosti? Koliko je Ministarstvo uspješno u održavanju svojih kriterija?

Jedna od uloga Ministarstva kulture jest da financijskim potporama potiče stvaranje i objavljivanje književnih djela trajne vrijednosti. Međutim, novac je čak i u većoj mjeri nego zakoni sredstvo ostvarivanja određenih političkih ciljeva. Pa tako svaka vlastodržačka garnitura uskraćivanjem novčane potpore potrebne za objavljivanje djela onih autora s kojima nisu na „istoj strani svjetonazorne/ideološke barikade“ te autore nastoji onemogućiti, ušutkati, pripitomiti, ili pak nagnati na odustajanje. Svaka dosadašnja garnitura u Ministarstvu kulture prema svjetonazornom/ideološkom ključu je dijelila novac, razlikovale su se jedino po tome u kolikoj su mjeri to pokušavale prikriti.

Trenutno smo u fazi izrazite transparentnosti, tj. komisija za dodjelu sredstava za financiranje izdavaštva (a koja u neizmjenjenom sastavu djeluje danas, u odnosu na mandat ministra Hasanbegovića) niti se ne trudi prikriti da im je namjera otežavanje izlaska knjiga autora koje smatraju svojim neistomišljenicima. Tako je  npr. na zadnjem natječaju odbijeno financiranje tiskanja knjiga autora poput npr. Nadežde Čačinovič, Slavka Goldsteina, Žarka Paića, Borisa Dežulovića, Miljenka Smoje, Damira Pilića, Mime Simić, Predraga Lucića, Marka Pogačara, Igora Mandića, Ivice Prtenjače, Predraga Matvejevića, Zdravka Zime itd. Mislim da su nabrojeni autori kvalitetom svojih dosadašnjih radova dokazali da su sposobni stvoriti djela trajne vrijednosti, a financijske potpore Ministarstva kulture upravo su i namijenjene afirmaciji djela trajne vrijednosti, pa se stoga neizbježno javlja pitanje o stvarnim razlozima uskraćivanja sredstava za objavljivanje knjiga tih autora.

Međutim, ista se stvar događa i kad o dodjeli sredstava odlučuju ljudi u tu svrhu angažirani od vlastodržaca na lokalnoj razini, a gdje je na vlasti stranka koja je opozicija trenutnim vlastodršcima na državnoj razini. Pa će tako npr. iz proračuna Rijeke u 2017. godini biti financirani samo književni programi/knjige članova HDP-a (ako netko još ne zna, radi se o društvu pisaca koji sebe smatraju naprednima i progresivnima) ili knjige autora interesno povezanih s HDP-om, ili interesno/prijateljski  povezanih s ljudima koji su odlučivali o dodjeli sredstava, a sredstva su u potpunosti  uskraćena svim programima/knjigama u organizaciji DHK-a (ako netko još ne zna, radi se o društvu književnika koje ono prijespomenuto društvo pisaca smatra konzervativnima i nazadnjačkima). Pa tako svjedočimo sramoti da npr. jedini riječki tiskani književni časopis „Književna Rijeka“ (a koji u izdanju DHK-a izlazi već 21 godinu) drugu godinu zaredom iz riječke gradske blagajne nije dobio niti kune potpore.

Mainstream mediji knjigu smatraju nekomercijalnom, a edukaciju nedohodovnom. Čak ni državna televizija ne pokazuje da joj je stalo iskorijeniti tu predrasudu. Koliko su hrvatski mediji pridonijeli današnjoj otužnoj potražnji za knjigom?

Mediji su krivi utoliko što su odigrali bitnu ulogu u urušavanju kriterija i moralnih vrijednosti u društvu, npr. između ostaloga i tako što su ukinuti tjedni kulturni prilozi u tiskanim dnevnim novinama. Osnova svega je u karakteru društvenog sistema, a ekonomsko-društveni sistem u kojem živimo jest grabežni kapitalizam. Mediji su se prilagodili tome sistemu, a taj i takav sistem ne mari za vrijednosti, nego mu je važan jedino profit. A pametnjakovići koji vode medije u tom i takvom sistemu procijenili su da kupce njihovih tiskovina umjetnost ne zanima, kao što su zaključili da afirmiranjem vrijednih djela oni ne mogu ostvariti nikakvu financijsku korist. Procijenili su npr. da im pisanje o genijalnoj književnosti jednog npr. Tomasa Espedala ili Enriquea Vila-Matasa ne može povećati tiražu, istovremeno procijenivši da im tiražu može povećati pisanje o knjizi Nives Celzijus. I zato nam je praćenje književnosti u tzv. mainstream medijima takvo kakvo jest, tj. ne zaslužuje pozornost (osim tekstova rijetkih iznimaka poput npr. Jagne Pogačnik, Miljenka Jergovića i Denisa Derka). Ali, ima i pozitivnih primjera – npr. dnevnik „24 sata“ u svojem tjedniku „Express“ relativno velik prostor posvećuje književnosti i donosi tekstove solidne kvalitete, pa čak i već nekoliko godina objavljuje ediciju trilera i krimića postjugoslavenskih autorica i autora „Balkan noir“, a uz iznimku nekoliko jako loših knjiga (npr. knjige Merlite Arslani i Hrvoja Šalkovića) u toj smo ediciji dobili već lijep broj dobrih ili bar solidnih djela, te čak i nekoliko vrlo dobrih knjiga (knjige Ivančice Đerić, Andreja Nikolaidisa, Josipa Mlakića). Unatoč snižavanju razine kvalitete i zanimljivosti trećih programa Hrvatske televizije i radija nakon nedavne smjene urednika tih programa i gašenja pojedinih emisija, oni također još uvijek velik programski prostor posvećuju književnosti. No, ostvari li se populističko-demagoška težnja MOST-a za smanjivanjem iznosa HRT-ove pretplate, pitanje je hoće li u bliskoj budućnosti uopće postojati Treći programi Hrvatske televizije i radija i emisije posvećene kulturi i književnosti. Srećom, u Hrvatskoj postoji velik broj specijaliziranih književnih časopisa koji ozbiljno pristupaju književnosti i kritici, i u kojima dugi niz giodina redovito o knjigama piše velik broj kompetentnih autorica i autora. A iako ti časopisi uglavnom, nažalost, nisu dostupni u knjižarama, uz malo guglanja moguće je pronaći mail-adrese njihovih izdavača te ih izravno od njih naručiti, a neke od tih časopisa moguće je čak i u cijelosti čitati na internetu.

Što je internet učinio književnosti i nakladničkoj branši? Koliko smo dosad iskoristili potencijale interneta kao medija koji je ubrzao stvaranje, ali i širenje informacija o knjigama. Što od sinergije književnosti i interneta očekujete u budućnosti?

Internet je omogućio bolju i lakšu informiranost, omogućio je demokratizaciju u smislu mogućnosti da se o knjigama izjasni i netko tko nije dijelom tzv. stručne književne javnosti. No to je i dvosjekli mač, jer su mogućnost utjecaja na formiranje ukusa publike dobili i ljudi koji književnosti pristupaju površno, bez kriterija i bez stvarne ili dovoljne upućenosti i kompetentnosti. No, svaka popularizacija književnosti i čitanja je hvalevrijedna i dobrodošla. Osim toga, inteligenciju čitatelja ne treba podcijenjivati - ljudi će lako prepoznati slučajeve prikrivenog marketinga u tekstovima objavljenima na portalima, kao što će prepoznati i je li neki tekst napisao diletant ili čovjek koji čita analitički i s razumijevanjem te kvalitetno artikulira svoje mišljenje o pročitanome, te će na osnovu toga formirati svoj stav o onome što im pojedini autori u svojim tekstovima donose.

Internet je pozitivno utjecao na dostupnost informacija, ali mislim da je njegov utjecaj poguban u smislu sposobnosti fokusiranja, koncentracije i održavanja pažnje. Volio bih da se varam, ali se bojim da će budućnost pokazati da populacija odrasla na internetu, koja više vremena dnevno provodi pred monitorom ili ekranom nego nad otvorenom stranicom knjige, ima smanjenu sposobnost analitičkog čitanja tekstova većeg opsega, te da su u odnosu na prethodne generacije u manjoj mjeri u stanju dovoljno se dugo fokusirati na tekst, pa čak i da kod njih prevladava zaključivanje na osnovu dojma, dok su za ozbiljnu analizu manje sposobni. U tom smislu veliku važnost imaju roditelji i nastavničko osoblje, oni bi trebali djeci usaditi ljubav prema čitanju, objasniti im važnost čitanja i pokušati ekrane i monitore zamijeniti stranicama knjige. Još u djetinjstvu roditelji i nastavnici od djeteta bi trebali stvoriti osobu kojoj je čitanje potreba, osobu ovisnu o upijanju znanja, osobu radoznalu, gladnu i žednu novih spoznaja i novih znanja, osobu ovisnu o čitanju. Jer, pojedinci koji ne čitaju u manjoj mjeri upoznavaju Drugo, Drugačije, Strano, pa su samim time i bliže mržnji prema Drugome, Drugačijemu, Stranome. Osim toga, pojedinci koji nedovoljno čitaju raspolažu manjom količinom znanja, a društvo sastavljeno od većine koja ne čita, od većine s manjkom znanja, od većine nezainteresirane za upijanje novih znanja, od većine koja je intelektualno lijena, koja je lijena čitati – jest društvo koje ne može napredovati, takvo društvo naprosto nema osnove da si stvori prosperitetniju budućnost.

Iako ste institucija književne kritike i autor nekoliko knjiga, nemate stalno radno mjesto, već honorarno surađujete u nekoliko časopisa. Koliko je za kulturu dijaloga i raspravu o književnim ukusima i čitanju važna književna kritika i njezin ugled u društvu? Bi li knjizi i čitanju porastao rejting kad bi književna kritika bila bolje vrednovana? 

Svaki kritičar predstavlja prijetnju, prijetnju ustaljenosti i ustajalosti, prijetnju održanju statusa quo, ali i prijetnju donošenja promjena, a koje bi bile na štetu onoga tko je skrivio manjkavosti na koje kritičar upozorava. I zato se značaj kritike ciljano nastoji umanjiti, a kritičare i analitičare se nastoji marginalizirati (između ostaloga i uskraćivanjem financijskih sredstava), radi održanja postojećeg stanja i izbjegavanja promjena. A utjecaj kritičkih glasova je u nas dodatno devalviran jer živimo u društvu uništenih vrijednosti i u vremenu zaglušne buke, kao što živimo i u društvu koje ne poznaje pojam odgovornosti - tko je u nas ikad odgovarao za išta unatoč kritičkim glasovima koji su ukazivali na ono zbog čega bi dotični trebao odgovarati?

Danas je svakome pružena mogućnost da vrišti u javnosti, i to svi koriste, a u tom sveopćem urlikanju i ja-pa-ja-kanju ne raspoznaje se glas razuma, jer glas analize i razuma uvijek je tiši, staloženiji i manje agresivan od glasa uzurpiranja moći. Pa u toj kakofoniji, glas analize i razuma najčešće prođe nezamjećeno, zaglušen urlikanjem, lajanjem, kokodakanjem, blejanjem i njakanjem onih koji čuvaju svoje pozicije, te zaglušen urlikanjem, lajanjem, kokodakanjem, blejanjem i njakanjem onih koji imaju koristi od toga da oni koji su na pozicijama, na svojim pozicijama što dulje i ostanu.

U društvu u kojem se ne prepoznaje važnost književnosti, u kojem se književnike smatra čudacima i zgubidanima, u društvu u kojem se stvaranje književnosti smatra hobijem a rezultat pisanja ne smatra se vrijednim dostojna honorara, književnici su osuđeni na nebitnost, a književni kritičari na marginalizaciju, na mizerne honorare i gladovanje. Dva su preduvjeta da književni kritičari u Hrvatskoj uopće prežive, ako nemaju neki drugi redovan izvor prihoda ili neki drugi paralelni posao: moraju imati bračnog partnera koji dovoljno zarađuje za njih oboje, i moraju imati neke druge kvalitete zbog kojih bi taj bračni partner bio spreman trpjeti ih i uzdržavati ih.

Šalu na stranu - sve dok u našem društvu književnost i oni koji je stvaraju ne budu cijenjeni, a kako vidimo, književne autore ne cijene čak ni vlasnici izdavačkih kuća koji im objavljuju knjige ali im uskraćuju honorare, neće biti cijenjeni ni književni kritičari. A dok je tako, neće biti ni dovoljne razine kulture dijaloga. Ali, kulture dijaloga ne može ni biti u društvu u kojemu se premalo čita, jer čitanje je preduvjet i za empatiju, za poštivanje drugačijeg mišljenja. Dakle, vrtimo se u zatvorenome krugu, i razloga za optimizam, nažalost, nema.

1 komentar :

  1. Pažljivo sam iščitao, kako pitanja, tako i odgovore. Doista mogu samo s odobravanjem artikulirati na sve izrečeno. Često se kao urednik knjiga susrećem s dijelom problematike koju navodi gosp. Alajbegović, bilo da želim dati u predgovoru realnu sliku stvaranja pojedinog autora, bilo kod izbora nakladnika. Ali, danas imamo i jedan značajan problem ne samo kod književne kritike već i kod pojma institucije IZDAVAČ ili NAKLADNIK..nekada dva jasno razgraničena pojma, danas su vezana kao istoznačna. Spajanjem tih pojmova marginaliziralo se autora te ga prisililo na regionalizaciju što je rezultiralo eksplozijom nakladničkih kuća. Zbog pojave takvih nakladnika, koji ne isplaćuju honorare, često predlažem autorima da svoje djelo izdaju u vlastitoj nakladi. i da, točno se može osjetiti autora koji piše šablonski, već uvrježeno, u odnosu na autora koji piše puninom duše i srca. Smatram kako su upravo autori manjih sredina često oštećeni u odnosu na one koji stvaraju djela za kriterije ministarstva. Hoću reći, da takvi autori ne mogu doći do poticajnih sredstava ministarstva kulture jer su ona namijenjena za tamo neke poltrone političkih istomišljenika, a ako bi smo govorili i o književnoj kritici, nažalost ni ona ne dolazi do manjih sredina, autora koji nisu niti politički, niti fakultetski potkovani. Često vrlo kvalitetna djela ostanu na margini svog ostvarenja i u rukama pojedinih prijatelja bez da je o njima dao bilo tko kakvo mišljenje, kritiku, preporuku. Mišljenja sam kako nitko nema petlju raspetljati taj neki čvor koji dopušta vrtnju u krug.

    OdgovoriIzbriši