U svakom svom romanu Stjepo Martinović bavi se Sredozemljem – „Kornelija broji oblake“ događa se na Kvarneru, „Paintball“ na imaginarnom otoku u južnom Jadranu, a mjesto radnje romana „Diadora se vraća s kišama“ je Split. U svom najnovijem romanu „Podne u Perastu“ Stjepo Martinović vodi svoje likove, Alessiju i Jerilima, na hedonističko putovanje od Istre do Boke, kako bi istražili svoju prošlost. Alessia i Jerolim likovi su iz „Armenskog alegorijskog bestijarija“ koji se ponovno nalaze i otkrivaju neuglaslu strast i zajedničke interese. Par jakih individualaca svoju vezu doživljava kao prostor slobode koju omogućuju jedno drugom, no u uzajamnom prihvaćanju otvaraju se novi izazovi. Posebnost je romana istraživanje je naslijeđa Mletačke republike u Istri i Dalmaciji te rasprava o vladajućim mitovima koji se nekritički reproduciraju i prenose usmenom predajom. Stoga na svom putu Alessia i Jerolim prolaze kroz jadranske gradove i osvještavaju njihov ugođaj i mentalitete, uz hedonističke razloge putovaja i raskošne opise krajolika uz obalu. Stjepo Martinović počeo je pisati beletristiku nakon umirovljenja 2007. godine, a dosad je, tempom od jedne do dvije knjige godišnje, objavio deset romana i nekoliko zbirki pripovijedaka u kojima demonstrira renesansnu jezičnu raskoš.
Uoči promocije romana „Podne u Perastu“, sa Stjepom Martinovićem razgovaramo o povijesnom aspektu njegova romana „Podne u Perastu“, likovima i njihovom odnosu te o publici koja dočekuje novi roman.
U svom novom romanu „Podne u Perastu“ zadržali ste formulu koju očekuje Vaša zahtjevna publika - jadranska obala, ljubavna priča, psihološki složeni likovi, verbalne moreške i puno dokumentaristike, u ovom slučaju povijesti. Odakle inspiracija za hedonističko, povijesno i psihološko putovanje od Istre do Boke opisano u romanu „Podne u Perastu“?
Središnji likovi ovog romana prvi su se put susreli na venecijanskom vaporettu – kanalskom brodu-autobusu – koji plovi do otočića San Lazzaro, poznatog po manastiru Armenske apostolske crkve, najznačajnijem žarištu kulture te drevne nacije u zapadnom svijetu... pa je prirodno bilo da se, kada (nakon 20 godina) iščezne svaka sumnja da im se dogodila najveća životna ljubav, nastave put istim geografsko-kulturnim prostorom. S obzirom da je Jerolim pozvao Alessiju na putovanje istočnom jadranskom obalom– od Trsta do Perasta, kao stanovitom pripremom za otkriće koje ih čeka u slikovitom usnulom gradiću u Boki kotorskoj, koji je najslavnije dane doživio pod stijegom Republike Svetoga Marka – scenarij njihove potrage za identitetom odvija se na kasnoljetnim, sjetno-nostalgičnim ulicama i trgovima mjesta od Grožnjana do Dubrovnika, neizbježno dodirujući povijene činjenice i prijepore, u ozračju obilježenom dijalozima protagonista i njihovim subjektivnim dojmovima.
Na putovanju niz obalu Jadrana, Alessia i Jerolim u svojim trojezičnim razgovorima komentiraju identitet gradova kroz koje prolaze i mentalitet njihovih stanovnika. Tako primjećuju umrtvljeni Zadar, splitski govor povišenog tona i potisnuti gosparski Dubrovnik. Nije prvi put da se bavite identitetom gradova na obali, što fascinira i njihove stanovnike.Što sve uzimate u obzir pri prepoznavanju identiteta grada? Kako dušom osjećate dušu grada?
Potječem s juga tog prostora, naputovao sam se njime u novinarskim danima, poznajem Jadran u mnogim njegovim bojama i aspektima, kao i mentalitet i temperament zajednica koje žive u tom prostoru, oblikovane stoljetnim dozrijevanjem u dodiru s raznim utjecajima, ali i dobrano izraženom osebujnošću često 'socijalno-autističnog' karaktera. Od Hvara ili Korčule do Visa i Lastova se stiže za nekoliko sati čak i na jedra ili vesla, a uzajamna prožetost stanovništva tih otoka bizarno je beznačajna: viške snahe u hvarskim obiteljima rjeđe su od korčulanskih u lastovskima. Do pojave turizma, te su zajednice živjele svojim ritmom, potpuno u skladu s prirodom... godišnjim dobima, nevremenimai suncem, vegetacijskim ciklusima loze, masline, kadulje, lavande... a onda je nastupio veliki nered: dominacija novca nad svim drugim vrijednostima...čemu se odurno licemjerna crkva glatko prilagodila i počela oškropljavati i tamjanati apartmane i glisere, jedva prikrivene bordele i kockarnice. Zato sam s osobitim cinizmom popratio propali slogan Hrvatske turističke zajednice „Hrvatska. Mediteran kakav je bio“ – kakav?! Bez tekuće vode i kanalizacije, s vrčinama pod posteljom i njihovim praženjem u more? Dalmacija je – putovao sam, znam o čemu govorim! – najčarobniji dio nekadašnjeg teritorija Rimskoga Carstva, a o nadmoći te prve nadnacionalne države u svjetskoj povijesti... suvišna je svaka riječ. Utoliko je tužnije što današnji Dalmatinci nisu svjesni blaga u svojim rukama, što ga osvijeste tek kada spoznaju da ga gube.
Venetski korijeni glavne junakinje Alessije povod su za istraživanje tragova Vencije duž Jadrana, koje se u recentnoj književnosti pojavljuje na više mjesta, kod autora različitih generacija. Zašto je Venecija u Istri i Dalmaciji i danas aktualna? Kakve je porukeostavila današnjim naraštajima?
Venecija je bila naša Atena: jesmo mnogo toga primili i iz bizantskoga kulturnog kruga, ali nas je presudno obilježila Republika Svetoga Marka. Hrvatskoj historiografiji kao da tek predstoji valjana, objektivna i poštena valorizacija utjecaja Venecije na našem dijelu Jadrana, njezina uloga u sprečavanju prodora Otomanskog Imperija na more – zar današnja granica između RH i BiH nije povučena uzduž linija obrane Mletačke Dalmacije? Iz Mletaka smo primili zapadnu kulturu, ondje su tiskane naše najvažnije knjige, štoviše – i kupljeni strojevi za prve tiskare na našem tlu. Mlečani su nas Dalmatince naučili brodogradnji i plovidbi, ribolovu i gradnji palača, građanskoj kulturi i umjetnostima... štoviše: na osobit način priznali dalmatinske Hrvate kao uljuđen europski narod orođavajući se s našim vladarima. Bi li mletački dužd Pietro Oreolo II bio dao kćer nekome primitivnom razbojniku da ga nije prihvatio kao sebi ravnoga – i Petra Krešimira IV kao legitimnog sina njegove kćeri Hicele?
U romanu demonstrirate poznavanje mnoštva povijesnih mitova i činjenica. Kako ste se pripremali za roman i koja je istraživanja obuhvaćalo pisanje romana „Podneu Perastu“? S obzirom na svoje znanje i istraživanja koja ste poduzimali, zašto ipak birate pisanje romana, umjesto publicističnih djela o povijesti jadranske obale?
Svakako da ispisivanje romana sa stanovitom povijesno-publicističkom dimenzijom iziskuje mnogo istraživanja, truda, invencije... slijedim taj koncept još od priča u zbirci „Oči svete Lucije“ i romana „Zidar đavoljeg mosta“ – a romanu se priklanjam, umjesto publicistici, iz nekoliko razloga: prvo, nema pouzdanih izvora za ozbiljnu novu publicistiku te vrste – drugo: ipak sam novinar i pisac, a ne povjesničar – treće: svaka povijest Dalmacije i susjednih zemalja, nakon grandioznoga djela Grge Novaka „Prošlost Dalmacije“, prebiranje je pepela u potrazi za biserom. Rijetko se posrećio i jednoj Nadi Klaić, a kamoli bi meni! Povrh svega, moje književno djelo nosi jasan trag dalmatinske usmene predaje, a svi koji su ikada slušali djedovske pripovijesti (u crnom kominu, dok bura nemilice dere kršem i morem) znaju da se te priče nikada ne ponavljaju. Svaki pripovjedač, svake večeri, dodaje stanovitu nijansu svoga umijeća interpretacije, svoje magije. Silno me veseli što neki Konavljani prepoznaju u mojim pričama i romanima upravo takvu novu-staru interpretaciju događaja, situacija, likova... kojih je svakako moralo biti! Čak sam doživio da mi jedan čovjek oda priznanje što sam prekrasno pisao o njegovom pretku – koga je naslutio u glavnom liku moje priče „Posljednji let Orsata Krile“.
U svojim romanima potencirate usredotočenost na sugovornika i izbrušenu osjetljivost na promjenu u tonu glasa i izrazu lica svojstvena najprisnijoj komunikaciji? Prema Vašem iskustvu, može li literatura opisivanjem osjećaja djelovati na povećavanje kolektivne emocionalne inteligencije i suosjećajnosti? Jer, ako ne, vrijedi li na njoj inzistirati?
Alessia i Jerolim fiktivni su likovi samo time što nose (nametnuta im) literarna imena i doživljavaju ljubav koju nije lako ni opisati, a kamoli razumjeti. Od prvog susreta, na vaporettu, među njima raste energija stapanja, prožimanja... koja nadire u valovima, kao plima i oseka, oni se intelektualno i duhovno nadopunjuju, bacaju svoje emocionalno sidro na jednoj adresi. Odista, postaju jedno drugom više od cijeloga svijeta, jer se prihvaćaju kakvi jesu... iskreno do boli, sa svim vrlinama i manama, iskustvima i promašajima. Razumijem tvoje pitanje: je li nešto slično moguće i u stvarnom životu, a ne samo u romanu, ili filmu...? Književnost, pa ni ona mnogo bolja od moje, nema jednoznačnog odgovora na interakciju života i umjetničke slike o njemu, ali nema ni umjetnika koji će protagoniste svojih djela stvoriti potpuno izvan prostora svojih iskustava. Svakako vjerujem da ima smisla ustrajati u umjetničkoj promociji prožimanja „emocionalne inteligencije i suosjećajnosti“... štete ne može biti!
U svakom svojem romanu posvećujete posebnu pažnju ženskoj psihologiji. Alessia Vedelago, talijanska liječnica, Jerolimu je ravnopravna partnerica u razgovorima i istraživanjima, a pokazuje i ranjivost koja kod njega razvija zaštitničke porive. Jesu li žene koje upoznajete u stvarnosti slične junakinjama vaših romana? U koje od njih ste više zaljubljeni: u fiktivne ili stvarne?
Alessia Vedelago jedna je u nizu mojih heroina koje svoju britku inteligenciju, mediteransku lucidnost, ljepotu žene s obale Sredozemnoga mora i „petu dimenziju“ svoje feminilne duhovnosti ugrađuju u oduvijek zakučast odnos među spolovima – radije bih rekao: dijalog među snažnim osobnostima bilo kojega roda. Utoliko mi je savršeno bliska, izrazito nalik ženama koje sam susretao u davnim danima djetinjstva i mladosti u ondašnjoj Dalmaciji, neobično podudarna i s nekim Dalmatinkama venecijanskih duhovnih korijena koje sam upoznao u zreloj dobi. Da, ima dodirnih točaka – mnogo! – među onima koje susrećem i junakinjama mojih romana... a što se ljubavi tiče (zaljubljenost je pogrešan pojam!), fiktivne junakinje samo kalibriraju moje radare, a stvarne im daruju najuzbudljiviji mogući nemir.
Ne podliježete trendovima i u svojim romanima njegujete osebujan jezik i raskošan stil, atipične za brzu i površnu komunikaciju elektronskim medijima. Kako reagira publika, a kako kritika na takav jezik? Tko je publika koja cijeni vaš stil i način izražavanja i s nestrpljenjem očekuje svaki vaš novi roman?
Beletristici se nisam priklonio, na kraju novinarskih godina, da bih podlegao ikakvom trendu ili kompromisu: pišem istim korektnim jezikom kojim sam odradio tridesetak novinarskih godina. Stil mi se jest donekle promijenio, obogatio ovisno o žanru i sadržaju pripovijetke, odnosno romana, a što se publike tiče – polu(ne)pismenoj nikako ne namjeravam podilaziti, kao ni kritičarima koji me ignoriraju stoga što ne pripadam nekom od klanova koji su si prisvojili kriterije, natječaje, nagrade, tržište... Da, imam svoju publiku, ona koja se raduje mojim novim naslovima, a raspršena je od Istre do Slavonije i od Zagreba do Dalmacije: nevelikih, ali meni itekako važnih nekoliko stotina stalnih čitatelja, što u današnjoj hrvatskoj kulturnoj pustinji uopće nije malo. Nisam trgovac niskim strastima, ne utječem se literarnom redizajnu perverzija, ne čerupam olinjalu kokoš obiteljske povijesti, ne otkrivam – među djedovima i braćom/sestrama mojih roditelja – ni ustaše, ni golootočke stradalnike... izrazito prezirem koketiranje s križarima i jamarima, vjerujući da se sve o našim povijesnim tragedijama može izreći bez svrstavanja u ovaj ili onaj tor. Kad bih uopće mogao podvući crtu, rekao bih da moju publiku čine obrazovani ljudi srednje i starije dobi, vrijednosno mi bliski i školovani u godinama kad se iz gimnazija izlazilo sa solidnim znanjem hrvatskog.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.