srijeda, 24. travnja 2019.

Martina Sviben | Christiane F.: Mi djeca s Kolodvora ZOO


Knjiga je nastala na temelju magnetofonskih zapisa koje su napisali Kai Hermann i Horst Rieck. Petnaestogodišnju Christiane upoznali su 1978. u Berlinu gdje je svjedočila u sudskom procesu protiv jednoga korisnika i poticatelja dječje prostitucije. Prvotna je zamisao bila upotrijebiti Christianino svjedočenje u istraživanju o položaju mladeži, ali razgovor, zapravo Christianin monolog, umjesto dva sata trajao je dva mjeseca. Premda maloljetna, iznurena drogom i svime što joj se događalo zbog toga, Christiane je željela da i drugi, nepoznati, odrasli, institucije ČUJU.

Iz Predgovora

Čini mi se da je ono što ova knjiga otkriva o jednoj žalosnoj strani našeg društva koju javna svijest potiskuje važnije od mnogobrojnih mjerodavnih analiza stručnjaka društvenih znanosti. Nadamo se da će ovaj jedinstveni dokument konačno natjerati mnoge da shvate kako su ovisnost o drogama među mladima, alkoholizam, koji se među njima sve više širi, pa i pristupanje mnogim omladinskim sektama nastali i razvili se iz same srži našeg društva, a ne pod nekim izvanjskim utjecajem.

Ono što mnogi još uvijek drže uvoznom egzotičnom pošasti niklo je u našim obiteljima, u našim školama, u diskotekama koje su svakome dostupne. Ispovijest djevojčice Christiane uči nas još nešto: u heroin ne vode ludosti neke izdvojene kategorije primarno zločeste djece, već mnogo međusobno povezanih problema - od neljudskog stanovanja i potiskivanja dječje igre do kriza u međusobnim odnosima roditelja te općenite otuđenosti i izolacije u obitelji, školi itd.

Prva faza Christianina pada započinje nakon preseljenja obitelji iz seoske sredine u berlinsko predgrađe Gropiusstadt, carstvo betona i dehumaniziranih obiteljskih i vršnjačkih odnosa. Djeci koja su uglavnom bila sama jer su roditelji radili i putovali na posao gotovo je sve bilo zabranjeno. Hodati po travi, igrati se, trčati, izvoditi životinje na javne površine, spuštati se biciklima niz brežuljak...

Takozvani zeleni nasadi oko visokih kuća zapravo su nasadi upozorenja. U Gropiusstadtu smo jednostavno automatski učili činiti zabranjeno, Christianine su riječi. Natpisa je bilo ispred svakog zelenila. Čak ni s lutkama nismo smjeli sjesti na travu. Zatim je tu bila jedna bijedna ružina lijeha i pred njom natpis "Zaštićeni nasadi". Ispod tog je bio naveden paragraf po kojem ćemo biti kažnjeni ako se previše približimo jadnim ružicama.

Gropiusstadt
U novim naseljima kakvo je Gropiusstadt, gdje stanuje oko 45 000 ljudi, svi ovi problemi poprimaju masovne razmjere zbog nagomilavanja ljudi, pa tako imamo mnogo nezaposlenih među maldima, mnogo obiteljskih sukoba, česte promašaje u školi i slično. Osim toga, "prirodni okoliš" zadržao je vrlo malo prirode, pa tako i malo mogućnosti otkrivanja. Najslabije skupine u društvu - djeca, mladež i stari - izloženi su najneposrednije takvim razornim životnim uvjetima... Logika takvih gradova kao što je Gropiusstadt oslanja se na rentabilnost kapitala, a ne na potrebe i želje ljudi. Stoga sve jasnije izbijaju na vidjelo dosad tek naslućivane posljedice takvog umjetnog načina života.

Rastava roditelja, majčin novi ljubavnik Klaus, strelice koje je tašti i nasilni otac još uvijek dobacivao prema bivšoj supruzi i kćerima, sestrin odlazak k ocu, oduzimanje psa kojeg je obožavala - sve to Christiane udaljava od doma i približava "škvadri" koja joj se čini dobrom zamjenom. Počinje zalaziti u crkveni klub Haus der Mitte gdje se okupljala njezina "škvadra", besciljni mladi ljudi iz berlinskoga predgrađa, uglavnom s malim džeparcima i nestabilom slikom tko su i što žele. Tu zapravo počinje druga stravična nit provučena kroz čitav tekst koja nas upoznaje s besmislom postojanja mnoštva takozvanih institucija koje ne opravdavaju niti svoje nazive, a kamoli pravu svrhu postojanja. Prve dimove hašiša i prvu LSD tabletu Christiane je upoznala upravo u crkvenome klubu za mlade, gdje su socijalni radnici bili bivši studenti potekli iz sveučilišnog miljea u kojem je hašiš bio posve normalan, pa čak i poželjan. Nakon lule i prvih tableta sve je vodilo prema teškim drogama. Hašiš više nije pružao pravi osjećaj tupila pa ga je počela kombinirati s mandraxom, jakim lijekom za spavanje, ephedrinom i valiumom.  Razilazak s društvom iz Haus der Mitte i s prijateljicom Kessi navukao je Christiane na novo društvo koje se sastajalo u najboljoj europskoj diskoteci Soundu, prljavoj rupi i jednoj od početnih točaka berlinske narko-scene. 
Nekoliko mjeseci kasnije, 18. travnja 1976., Christiane je s nepunih četrnaest godina prvi puta probala heroin. Ništa više nije moglo zaustaviti sranje. Uskoro je redovito provodila puno vremena na Kolodvoru ZOO, središnjoj točki berlinske narko-scene, mjestu na kojem se droga prodavala, kupovala, ali i zarađivala. 

U jednom sam trenutku poželjela da me majka uhodila, pa da se iznenada nađe pored mene i odvede me kući. Onda sam zaspala. Dakako, od tog časa počet će odsklizavanje u prostore užasa: diskoteke, podrume i zloglasni Kolodvor ZOO, gdje se propale egzistencije guše u smradu, obamrlosti, pustoši, bljuvotini. Pejzaž fatalnog kolodvora prožima smrad mokraće i sredstava za raskuživanje. Kurve, mačke, pečalbari, panduri, skitnice, pijanci, sva ta bagra postala je moj prirodni okoliš.

Christiane uranja u narko-scenu i ubrzo se počinje prostituirati jer njezin dečko Detlef više ne može zarađivati za oboje. Kao i kod svakog ovisnika, u trenucima povremenoga optimizma naoružana je samozavaravanjem da je to privremeno, da će se skinuti s droge, da je čeka neka drugačija budućnost. Međutim, prije svake je pozitivne odluke potreban još jedan šut za oproštaj sa svijetom droge. Christiane se sve više udaljava od majke koja je konačno osvijestila činjenicu da joj je kći narkomanka, teško proživljava smrt dvojice prijatelja, također teških ovisnika, a doslovno je prestravi smrt prijateljice Babsi koja je umrla 1977. godine, postavši dotad najmlađom žrtvom heroina u Berlinu.

Kao da su novine pisale o mojoj smrti. Nije mi bilo jasno oplakujem li sebe ili Babsi.

Zavšni dio knjige prati Christianino probijanje kroz probleme s Odjelom za narkotike, dosjee u policijskim kartotekama, pokušaje odvikavanja u bolnicama, očevo uključivanje i neuspjeh da joj pomogne te majčin posljednji očajnički postupak slanja kćeri rođacima na selo. Time joj je vjerojatno spasila život jer ju je ipak uspjela na neko vrijeme maknuti iz Berlina koji je Christiane izjednačavala s drogom. Premda se na selu skinula s heroina, Christiane nije prekinula s opijatima i ipak je uzimala tablete i hašiš. Uspjela je završiti srednju školu.

Andreas W., Atze, umro je 7. travnja 1977. Bio je prvi mladić u kojeg se Christiane zaljubila. Namjerno si je ubrizgao zlatni šut. Ostavio je oproštajno pismo u kojem je upozorio mlade da se klone droge. Babette D, Babsi, umrla je 19. srpnja 1977. Bila je najbolja Christianina prijateljica i dotad najmlađa žrtva droge u Berlinu. U trenutku smrti imala je 14 godina.

Nema komentara :

Objavi komentar