srijeda, 23. lipnja 2021.

Željko Buklijaš | Jutro poezije trajat će dok god pjesnicima bude stalo

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Kažu da u Parizu postoji samo još jedna pjesnička tribina koja se kontinuirano održava preko pola stoljeća i uz nju je Jutro poezije, najstarija pjesnička tribina na svijetu. Jutro poezije osnovano je 1964. godine na obljetnicu smrti Sergeja Jesenjina, a u grupi utemeljitelja bili su Sead Alić, Vesna Parun, Gustav Krklec, Vjekoslav Mayer i Berislav Nikpalj. I u šestom desetljeću održavanja, zagrebačko Jutro poezije svježe je i vitalno, o čemu svjedoče nova antologija, nova izdanja u biblioteci „Jutro poezije“ i osvježeno mjesto susreta – u najstarijoj zagrebačkoj gostionici „Pod starim krovovima“, u Basaričekovoj 9, gdje se pjesnici sastaju svake subote u 12 sati, snimane su neke scene za seriju „Dnevnik velikog Perice“, koja je aktualizirala vintage zagrebački duh ovjekovječen u filmu „Tko pjeva, zlo ne misli“ Kreše Golika. 

Nova antologija Jutra poezije obuhvaća razdoblje od 2010. do 2020. godine, a također su je zajedno uredili Željko Buklijaš i Nikica Krajina, kao i prvu, koja obuhvaća razdoblje od osnivanja do 2010. godine. 

Vitalnost i budućnost Jutra poezije povod je za razgovor sa Željkom Buklijašem, pjesnikom koji se prihvatio i menadžerskog posla vođenja udruge. 

Deset proteklih godina Jutra poezije ukoričeno je u novu antologiju koju ste, kako i prethodnu, uredili u timu s Nikicom Krajinom. Po čemu se razlikuje aktualno izdanje Antologije Jutra poezije 2020., od izdanja iz 2010. godine? 

Ideja da se napravi jedna antologija vezana za nastupe pjesnika na tribini potekla je od Saše Meršinjaka. Saša je htio da se na jednom mjestu vidi kakva su sve imena nastupala na tribini i kakav je objektivno ona imala značaj, bez obzira s koje visine elita gleda na to. On je, na žalost, za života nije uspio realizirati pa je novi voditelj tribine Robert Roklicer zamolio Nikicu Krajinu da to napravi. Nikica nije htio bez mene pa smo je zajedno uredili.

Antologija Jutra poezije iz 2010. obuhvatila je razdoblje održavanja tribine od 45 godina. Knjiga je podijeljena na poglavlja koja predstavljaju osnivače i voditelje tribine kroz to vrijeme. Uza svakog voditelja postojao je krug stalnih učesnika tribine i pjesnika koji su gostovali povremeno kao kad bacite kamenčić u vodu i onda se oko mjesta gdje je pao stvaraju koncentrični krugovi.

S druge strane, Antologija 2010. – 2020. zamišljena je kao prilog proslavi 55. godišnjice kontinuiteta tribine i kao počast Robertu Rokliceru koji je uspio održati i voditi Jutro čitavu deceniju s novim idejama i novom bibliotekom. U ovu knjigu uključeni su skoro svi pjesnici i pjesnikinje koji su nastupili na tribini, bilo kao gosti bilo kao stalni sudionici i zato je ona obimnija od prve.

Jutro je svježe dočekalo pola stoljeća pokretanjem vlastite biblioteke u kojoj su dosad objavljena tri izdanja – „Honesty International“ Vida Jeraja, „Pjesme koje ti pripadaju“ Josipe Marenić i „La Embriaguesa“ Žarka Jovanovskog. Imaju li zajednički nazivnik prvi autori u novoj biblioteci? 

Nova je era tribine i nova biblioteka pod nazivom „Jutro poezije“, ali moram napomenuti da ovo s bibliotekom nije ništa novo. Saša Meršinjak je pokrenuo „Knjižnicu Jutro poezije“ u kojoj su objavljene knjige dobitnika nagrade za prvu knjigu „Ružica Orešković“ i knjige dobitnika nagrade „Josip Sever“. Ta knjižnica ima dvadeset vrlo vrijednih izdanja i pjesničkih imena. Roklicer je nakon Sašine smrti pokrenuo novu biblioteku nazvanu „Lude gljive“ po zbirci priča Saše Meršinjaka. I ova je rezultirala vrlo vrijednim knjigama i imenima.

Nakon Roklicerove tragične smrti naša dužnost bila je, ne samo da održimo kvalitetu i kontinuitet tribine nego i da nastavimo s izdavanjem knjiga. Osnovali smo biblioteku pod nazivom „Jutro poezije“ u kojoj je prva knjiga bila knjiga iz ostavštine tragično preminulog Danijela Župančića, zapaženog pjesnika koji je dolazio na Jutro kad god je mogao. Druga knjiga je bila Antologija Jutra poezije 2010. – 2020. Ova tri izdanja koje spominjete napravili smo ove godine u eri kad se tribina nije mogla održavati. Njihov zajednički nazivnik je Jutro poezije, svi ti pjesnici nastupaju na tribini, netko više netko manje. Druga stvar je da su ti pjesnici posvećeni javnim nastupima i govorenju poezije na javnim mjestima kao što je krčma „Pod starim krovovima“ i to je ono što je bit tribine tj. da pruži prostor gdje se može čuti pjesnikova pjesma i da bude mjesto gdje se mogu sresti vrhunski umjetnici i amateri. Gdje bi se inače sreli u živo? Čak su i pjesnikinje koje su pisale pogovore nastupale na Jutru poezije (Monika Herceg i Marija Dejanović). Slam poezije i govorenje poezije u živo nije jedina stvar koja povezuje ove autore s tribinom, a naročito Jeraja i Jovanovskog. Oni su talenti i kao glazbenici, a Žare još i kao slikari osmislio je grafički izgled biblioteke.

Na Jutru je svake subote i dalje vrlo živahno i očita je radost članova zbog novih susreta nakon korone. Je li Jutro izašlo iz krize u koju je potonulo nakon smrti Roberta Roklicera, dugogodišnjeg voditelja?

Zaista je postojala opasnost da Jutro prestane s radom nakon tako velikog gubitka sa smrću Roberta Roklicera. Iza Robija umrli su i Danijel Župančić i Fikret Cacan i Milan Matić… Imali smo tradiciju, ali sve ostalo je trebalo pokrenuti ispočetka, osnovati udrugu, osigurati kakvo-takvo financiranje i sve ono što netko tko dolazi povremeno čuti poeziju ili govoriti svoju, zapravo, ne vidi. Imali smo veliku podršku ogromne većine pjesnika koji su nekada dolazili u Tingl-Tangl, Dva ferala i gdje god se Jutro održavalo. Značajne naše pjesnikinje i pjesnici kao što su: Sonja Manojlović, Branko Maleš, Miroslav Kirin, Ana Brnardić, Miroslav Mićanović, Andrijana Kos Lajtman, Damir Radić i mnogi drugi rado i besplatno su nastupili na tribini i podržali je. Počeli su dolaziti i novi ljudi… Započeli smo i međunarodnu suradnju, kao na primjer s Ukrajinom. Zahvaljujući pjesniku Juriju Lisenku i njegovoj kćerci Dariji imali smo nastupe odličnih pjesnikinja i pjesnika iz Kijeva i gostovanje naših autora u Ukrajini. 

Kriza nas je mobilizirala, ali došla je korona i mnogi planovi su morali biti odgođeni za bolja vremena.

Jutro se vrlo uspješno pomlađuje i sve je više mladih autora koji čitaju svoje pjesme na sastancima subotom. Tko su mladi pjesnici koji dolaze na Jutro? Čime polustoljetna tribina i dalje privlači mlade?

Od starta smatrao sam da mladi trebaju nastaviti ukoliko sve skupa ima smisla i potrebe. U zadnje dvije godine trudili smo se da dovedemo mlade pjesnike pa su nastupili Monika Herceg, Marija Dejanović, Mateja Jurčević i Denis Ćosić, dobitnici Goranove nagrade za mlade pjesnike, zatim Daria Lisenko iz Kijeva koju smatramo za našom pjesnikinjom. Uz njih dolaze i njihovi prijatelji i njihovi čitaoci i krug se širi. Tu su još i Barbara Baždarić, Marina Katinić, Tin Lemac, Josipa Marenić, Boris Kvaternik, Josip Ivanović, Goran Gatalica, Zvonimir Grozdić, Siniša Matasović, Vanda Boreli i mnogi drugi, a ni Žare ni Vid nisu tako stari. Mislim da je osnovno to što smo otvoreni. I „nobelovac“ i potpuni amater imaju priliku i svojih pet minuta, Jutro je mjesto njihova susreta i mjesto na kojem se nastavlja pisati ili prestaje, ali se sigurno dobar čitalac postaje i ljubitelj poezije ostaje. Ovdje ne fali glazbe, dolaze nam glumci, krčma je prijateljska i neformalna, tu su svi doma. To izgleda još uvijek privlači i mlade i stare.

U biblioteci Jutra poezije planiraju se nova izdanja. Kako financijski osiguravate kontinuitet biblioteke? Kako birate autore koje objavljujete? Koliko knjiga godišnje namjeravate objaviti i koje su zbirke sljedeće u pripremi? 

Sljedeća knjiga je izbor iz poezije našeg dugogodišnjeg člana i široj javnosti potpuno nepoznatog pjesnika Milana Matića koji nedavno umro. Knjigu je priredio Tin Lemac. U ovom slučaju, kao i u ostalim, objavljujemo knjige naših članova. Te knjige bi teško ugledale svjetlo dana, a mislimo da su vrijedne i da daju doprinos našoj kulturi. Poslije Matića, nadam se da ćemo tiskati i knjigu Želimira Mađera, pjesnika koji je na Jutru oduvijek. Kao Mađer nitko ne piše i mislim da osim njega samoga nitko to ne bi htio objaviti. U Sašino vrijeme objavljivali su se nagrađeni rukopisi za prvu knjigu „Ružica Orešković“ i knjige pjesnika koji su dobili nagradu „Josip Sever“. Rado bismo obnovili i dodjeljivali te nagrade i samim tim bi i izbor knjiga za tiskanje bio širi. Antologiju je djelomično financirao Fond za kulturu DHK. Osim naših sredstava (mislim na Nikicu i mene) Antologiju je pomogla i jedna naša velika firma na čemu smo veoma zahvalni. Dogodilo se i to da je Ministarstvo kulture i medija otkupilo tu knjigu pa smo novac usmjerili na izdavanje ostalih. Knjigu Danijela Župančića financirali su njegovi roditelji. 

Mislim da je pet knjiga godišnje sasvim dovoljno i da bi to vjerno oslikavalo produkciju takozvane off scene. Mi od Grada dobijemo iz fonda za kulturni amaterizam taman toliko sredstava da možemo platiti bankarske troškove i knjigovođu. Ostalo je na članovima koji uplaćuju članarinu, na donacijama ako ih nađemo i na beskrajnom entuzijazmu ljubitelja poezije i autora koji rade besplatno. Nisam uvjeren da će se stvari promijeniti u budućnosti, ali dokle ljudima bude stalo dotle ćemo i trajati.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.