Teodor Horvat | Zapisi s hodočašća i izleta u Baranju – kad bagremi procvjetaju

 

Na putu koji je netko morao osmisliti

Na pomno isplanirani put krenuli smo iz Đakova u rano jutro, četrdesetak duša u jednom autobusu, kao četrdesetak svjetiljki što se pale kad se čovjek uputi prema mjestu gdje se zemlja i nebo dodiruju. Sve je bilo povezano i smisleno — a iza toga je stajala s. N., tiha organizatorica koja je svaki dio puta posložila tako da se nadovezuje na prethodni, kao molitva koja ima svoj početak, sredinu i kraj.

S nama su bile i s. M. i s. E., te vlč. S., maestro crkvene glazbe, čovjek čije je srce molitva, a glas pjesma. Ostatak putnika bile su malo starije žene, uglavnom udovice koje je život učinio tihima i snažnima, jedan udovac, i ja — povratnik u svoju Baranju, koji sada živi u Đakovu i u posjeti je zemlji svog rođenja i krštenja, zemlji koja je sedam godina bila okupirana i devastirana, ali kojoj smo se, hvala Bogu, vratili.

Na vanjskoj bini u vrtu muzeja — pjesma koja je otvorila srce

U Belom Manastiru posjetili smo etnološki muzej. Predmeti iz prošlih vremena — drvene žlice, tkalački stanovi, zemljani lonci, narodne nošnje — govorili su o jednostavnosti i ponosu ljudi koji su stoljećima živjeli na ovom prostoru. Posebnu pozornost privukao je kameni žrvanj, težak i tih, na kojem se nekada mljelo žito i pravilo brašno.

Dok smo ga promatrali, u meni se probudila slika koja nikada nije izblijedjela — slika zlatnih polja zreloga žita. Polja koja se ljeti valovito njišu pod vjetrom, kao da dišu. Polja koja mirišu na kruh, na dom, na djetinjstvo. Polja koja su hranila generacije Baranjaca i ostala postojana unatoč svemu što je ova zemlja pretrpjela.

A onda, u vrtu muzeja, na betonskoj polukružno oblikovanoj bini, vlč. S. započeo je pjesmu: „Ne dirajte mi ravnicu…” Pjesma se podigla iznad vrta, a mi smo je prihvatili kao da je iz nas oduvijek čekala izaći. Pjevali smo o ravnici, a ja sam znao: to je i moja ravnica, moj dom, moj povratak.

Kneževo i Popovac — tragovi djetinjstva

Prošli smo kraj Kneževa, gdje stoji jedina crkva u Hrvatskoj posvećena sv. Hildegardi iz Bingena. Zatim smo skrenuli prema Popovcu, gdje me je voda krštenja u crkvi sv. Josipa prvi put dotaknula.

Na izlasku iz sela, na mostu preko Karašice, pjesma nam se sama otela: „Tekla voda Karašica od Valpova do Našica…” Kao da je rijeka čekala da joj se netko obrati imenom.

Svetište Gospe Lurdske — vjera na kamenu starom milijune godina

U tišini šume dočekao nas je prof. I. Pred Gospinim kipom, koji stoji na bazaltnoj stijeni, započela je misa.

A bazalt nije običan kamen. To je stijena rođena u naglom hlađenju magme Panonskog mora, stara milijune godina. Baranjci su ponosni na taj simbol — na vjeru koja stoji čvrsto, koja se ne ruši, koja traje.

Kad je vlč. S. rekao da mu je ovo prva misa nakon osam godina i bolesti, šuma je utihnula. A onda — pljesak, topao i iskren, kao zagrljaj zajednice.

Objed pod grabovim nadstrešnicama

Prof. I. pripremio je dva kotlića čobanca: jedan blag, drugi ljut — baš onako kako Baranjci vole reći da ljutina bistri um i okrepljuje tijelo. Drveće, miris pokošene trave, vatra ispod kotlića i ljudi okupljeni pod drvenim nadstrešnicama — slika koja se pamti.

S. M., poznata po svojoj dobroti i vedrom duhu, šalama je namamila osmijehe i razvedrila umorne.

✝️ Križni put — uspon koji nosi pjesma i miris bagrema

Dok smo se penjali uz postaje Križnog puta, bagremi su bili u punom cvatu. Pod nogama meka trava i mlado lišće, a iznad nas zujanje pčela — kao da šuma pjeva svoj vlastiti zbor.

Bijeli grozdovi bagremova cvijeta visjeli su s grana poput svijeća — ali ne običnih, nego mirisnih svijeća koje su okruživale svetište i osvjetljavale put bez plamena, samo mirisom. Taj miris, blag i opojan, širio se šumom poput tihog blagoslova.

To nije bila slučajnost, nego dar trenutka. Bagrem cvjeta samo desetak dana u godini, i nitko nije mogao znati da ćemo doći baš tada — ali Providnost je znala.

Bagremi su otvorili svoje bijele grozdove i ispunili šumu mirisom koji čovjeka mijenja iznutra. To je jedan od najnježnijih mirisa koje priroda daje, miris koji ljudi pamte cijeli život. Taj miris nosio nas je uzbrdo više nego naše noge.

U toj šumi, pod tim bijelim „svijećama“, Križni put nije bio samo pobožnost, nego susret s ljepotom koja dolazi odozgo. Taj miris, koji duboko smiruje i vraća u prošlost, u meni je budio uspomene iz djetinjstva: prve tople dane, školu, igre u dvorištu i prve ljubavi.

Na samom vrhu, iznad posljednje postaje, stoji staro raspelo. Do njega vode kamene stepenice, izlizane od vremena, ali čvrste poput vjere koja ih je podigla. Tamo, gdje se šuma otvara prema nebu, završili smo naš križni put — u tišini koja govori više od riječi.

Kopački rit — kraljevstvo vode i ptica

U Kopačevu nas je dočekala voda — ona velika, tiha, koja zna čuvati život. Kopački rit je kraljevstvo ptica i trske: bijele i sive čaplje, kormorani, crne rode, orao štekavac, dabrovi, vidre, srne.

Hodali smo drvenim mostom koji vijuga kao molitva, a voda ispod nas nosila je odsjaj neba.

Povratak — tišina koja govori

Kad smo se vraćali prema Đakovu, u autobusu su se nizale riječi zahvalnosti. Svi smo osjećali isto: da smo toga dana prošli kroz krajolik, ali i kroz sebe. Da smo se vratili bogatiji nego što smo pošli.

I da je Baranja, u vrijeme kad bagremi procvjetaju, u nama ostavila trag koji se ne briše.