Zahvaljujući Facebook-u saznala sam za domaću autoricu Marinu Šur Puhlovski. Čitajući intervju s njom, zainteresirala sam se i već kod sljedećeg posjeta knjižnici, vraćala se nestrpljivo svom književnom brlogu sa njenom zbirkom priča “Treći život druge violine”. Odmah sam se preobrazila u njenu štovateljicu, ali i zgrozila do srži svog bića, čitajući jednu od priča naslova “Ledenjaci”. Doslovce sam drhtala nad sljedećim tekstom: “S njenom pojavom vječno pred očima i dalje je živio kao onaj plemić iz 17. stoljeća – o kojem je čitao – koji se rodio sa živim bratom na prsima, sijamskim blizancem. Brat je bio veličine lutke. Nikad nije izrastao ni otvorio oči. Ali disao je i hranio se krvlju svog nosioca, koji ga je kroz život krijumčario sakrivenog pod crnom pelerinom…….”
Zar je to moguće ili je samo genijalni proizvod dozvoljene, usto i izuzetne kreativnosti? Što je mašta bogatija, nesputana okovima stvarnosti i predrasuda, to je plod nadarenosti veći, umjetnost upečatljivija.
Čitala sam baš ovu priču pred spavanje te nisam mogla nastaviti. Zatvorila sam knjigu, pustila da sobom zavlada mrak i duboko disala otvorenih očiju. Znala sam da mi san neće lako ove noći zatvoriti kapke i podariti ikakve snove.
Sjetila sam se jedne druge knjige, koju sam davnog ljeta čitala samo preko dana, tako da se uspijem smiriti do odlaska na spavanje. Bila je to “Ime ruže” Umberta Eca.
Zašto sebi to radim? Nitko me ne prisiljava čitati o mračnim nagonima i okrutnim iživljavanjima svakovrsnih bolesnika. To se isto odnosi i na filmsku umjetnost. Koliko puta sam u kinu češće pogledavala u svoje krilo, nego u platno, prestravljena jezivim scenama. Dvaput sam doslovce pobjegla iz kina, jednom gledajući Bergmanovo „Zmijsko jaje“, koje je prijetilo da izazove kod mene psihički lom, a drugi put od „Perdite Durango“, koja je i supruga i mene zgranute zakovala za sjedala. Kad smo se otšokali i utekli iz kino dvorane, dva sata smo šetali gradom, pokušavajući se opustiti duboko udišući i izdišući.
Do dan danas ja se nisam posve oporavila. Zahvaljujući starosnoj zrelosti, malo manje se uživljavam u knjišku i filmsku priču, te i dalje pratim sve što smatram zanimljivim, voleći umjetnike riječi i filmske čarobnjake.
Kako je noć odmicala, odjednom sam se u mislima našla usred davnog ljeta, koje sam provela sa svojom sestrom i njenom tadašnjom najboljom prijateljicom. Naime, nakon odlaska Jagode vragolanke u Split, sestra je stekla novu blisku pratiteljicu. Koliko se sjećam, mi smo tada već živjele u Splitu, a zašto sam se tog ljeta intenzivno družila sa mlađim balavicama, zaboravila sam.
Znam samo da nam je bilo zabavno i svoj trio, koji je živio jedno ljeto, nazvale smo „Faršel and Jerome“. Svakodnevno smo se nalazile kod hvarske prijateljice te zbližile sa cijelom obitelji.
Godine su prolazile, trio otplovio u zaborav te ga pamtim još samo po slici u albumu, a prijateljica se sretno zaljubila i nastavila život na otoku, samo u drugom gradu. I veza s njom je jenjavala, kako to često biva kad se putevi raziđu, a obveze bujaju poput korova, kad jednog dana do nas stiže glas.
Mama od naše drage prijateljice već dugo nije dobro. Počelo je sa neizdrživim glavoboljama, a pretrage nisu davale rezultata. Njen suprug je nježnošću i posvemašnjom predanošću, nastojao ublažiti patnju, ali uzalud. I konačno jezivo otkrivenje.
U njoj se negdje u abdomenu (zaboravila sam točno gdje), probudio brat blizanac i počeo rasti. Koji je bio okidač njegovog aktiviranja i zašto? Jer njegovo buđenje označilo je za nju kraj puta. I njenog i njegovog.
Ne da nas je obuzela tuga. Nema tih riječi kojima se može opisati erupcija vulkana, koji je rigao u nama lave strave, nevjerice, boli, strepnje, čak i ustreptale nade. Koje nije bilo.
Zato vjerujem i u priču „Ledenjaci“.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.