utorak, 29. listopada 2019.

Aleksandar Horvat | Iscjelitelj



Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca… Ne osjećam strah ni paniku. Jutarnji doručak, kava, šetnja. Navika. Jer, ovo se događa svaki dan. Budim se na raznim mjestima, u različita doba dana, ponekad među ljudima, ali najčešće sam. Nekad se probudim usred oluje, nekad na maloj plaži u uvali. Jednom sam se probudio u čamcu, jednom pod drvetom smokve. Najčudnije je bilo buđenje u poljskom zahodu punom muha. Nijedno me buđenje više ne iznenađuje.
Ostavljam mol njegovoj praznini i vraćam se svojoj. Gledam datum u novinama što sam ih pronašao na polici pod stolićem. Petak, 21.6.2019. mi ne znači ništa. Ne znam gdje sam u vremenu. Listam stranice u potrazi za smislom, spojem, stvarnošću, ne prepoznajem ni osobe ni mjesta. Pronalazim ispunjenu križaljku, rebus i niz mudrosti i citata. Praznina je svemoguća jer sadržava sve, kaže Lao Tse, mudar čovjek, Kinez. Podižem glavu da razmislim o tome, a u nosnice mi se uvlači slani povjetarac i ispunjava me morem. Leptir me prati u šetnji, dodiruje naježene cvjetove mirte, mirisom začinjava maestral. Volim što sam uvijek negdje uz more, uz miris soli i šmrike. More me smiruje, ono mi je jedino trajno poznanstvo. Poslije nekih buđenja sretnem i ljude, ali svaki put različite. Neki od njih me poznaju, zovu me različitim imenima, ni jedno nije moje. Uglavnom ne razgovaramo, izbjegavaju me. Valjda zato što nemam imena.

Naviknut na slučajnu svakodnevicu, ali nepomiren. Ponekad mi se razbistre pokušaji slaganja reda u misli. No čini mi se uzaludno i naporno rješavati problem izgubljenih dijelova sebe, umara me. Pred očima mi nepozvana doluta slika kako sjedim na obali, satima, kako gledam u more, raspetljavajući stvari koje pronalazim u dalekom sjećanju. Sada nemam nimalo volje za to, sparina je. Učini ono što možeš, s onime što imaš, ondje gdje jesi, govori predsjednik Roosevelt junior s novinske stranice, ali nekako mi se danas ne da činiti išta. Lijepi se po meni ta žalost što ništa ne planiram, što ne uživam u stvaranju nečega, što mi nešto uporno briše život, što sam nepovezan. Uspoređujem sebe danas sa sobom jučer. Ne uspijevam. Jučer sam se možda probudio u krevetu, puhao je jak vjetar i lupao nečim, pa sam otišao natrag spavati. Jučer? Srčem preostali gutljaj ohlađene kave. Čak i ovaj okus na nepcu, nisam siguran je li od danas, od jučer, ili mi je oduvijek upijen u misli. Oduvijek, zauvijek... to zvuči dugotrajno, a moj život traje u fragmentima ili možda živim stotine malih života, kao da sam nesloživa slagalica. Duša mi je poput leptira, krhka, nemirna, kratkotrajna, nespokojna, uvijek na nekom drugom mjestu, uvijek u potrazi. Ako se ne smjestiš u trajanje, ne možeš ništa razumjeti,  mudruje Lambrichs, mislim da joj je ime Louise, stvarajući mi dodatnu konfuziju i nemoć. Koliko će još trajati ovaj dan? Idemo, kreni, traži, govorim sam sebi, vrijeme ti nije prijatelj...

Na nebu je kliknuo galeb, usamljen u letu, pravocrtan, usmjeren očito prema nekom cilju. Sretnik. Pitam se gdje ću se ja sutra probuditi, ako postoji sutra, koji je moj cilj, plan... Gledam među stabla crnike, mirna crta pučine izgleda daleko kao da je na drugom kraju svijeta.  Možda je tamo negdje sljedeće novo jutro. Stabla maslina cvrče neumorno, sunce je u zenitu, maestral je izgubio svježinu, s mene se cijedi dosada i bezidejnost. Negdje iza stabala čujem kloparajući motor barke koja se približava. Svaki susret s nekim možda donosi rješenje, spas, iskupljenje, nadu. Nada je jedan od onih lijekova koji uopće ne liječe već samo produžuju patnju, zagunđa s novina izvjesni Archibald Cronin, za kojeg pamtim da je Škot. Preko mojih citata slijeće moj stalni pratitelj, lastin rep. Papilio machaon, leptir iscjelitelj... dopre do mene iz dubine i daljine vlastitih misli. On ritmički sklapa i rasklapa krila. Ritam srca i ritam morskih valova. Ritam moje nedorečene duše. Smiren sam, dan posustaje u tom ritmu, usporava.

Na mirtin mirisni poziv leptir odleprša, otkida se od mene. U vremenu koje mu je preostalo odmorno nastavlja potragu za savršenom vezom s cvijetom, vjetrom, morem ili čovjekom. Njegov odlazak na papiru otkriva misao: Čovjek je usamljen i među ljudima! Preko mene ponovo pada more, ali sada tamno plavo, duboko. I cvrčci su otežali, a misli se gotovo zaustavile. Cijeli moj morski svijet je adagio u d-molu. Kroz mene drhti ona titrava nespojivost misli, stanje koje osjećam često, neiscijeljeno, isprekidano, stanje kojem ne znam ime.

Poznat, nježan, ženski glas poziva nečije ime i spominje ručak. Ruka mi dotiče rame, druga presavija novine i hvata me pod ruku.  Krajičkom oka na grozdu mirtinih bijelih balerina zahvalno opažam leptirov pozdrav. Tu je, nije me ostavio. Jedna se latica odvojila i prepustila vjetru, a mlada žena u plavom vodi me prema širom otvorenim bijelim vratima kroz koja naviru nepovezani glasovi, metalna zvonjava po porculanu i miris pečene ribe. Dan je ostao vani s leptirom i morem, nezavršen. Nije me slijedio.

Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu...

Vezane objave:

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.