subota, 26. listopada 2019.

Ivna Ivanković | Zvjezdano modro nebo


Ispod zvjezdanog modrog neba. Rub stoljnjaka. Na čaši trag merlota. Sjena preko obraza. Desni kut usana blago zakrivljen. Pogled na pučinu iz najdraže hotelske sobe, u ranu jesen. Odraz mjesečine. Licem prolazi grč, je li slatkoće ili gorčine. Neodvojivo previranje boli gubitka i sretnih uspomena.

Nema je.

“Je li prešla sva u zvijezde?”

O tome su uvijek razgovarali. U svakoj etapi svog života.

I dok su bili mladi, i sad kao ostarjeli ljubavnici.

Iako je uvijek mislio da će umrijeti prije nje, prva je otišla.

Neobično. Proživjeti najkomprimiraniji dio života bez ključa svoga postojanja, kako ju je volio, barem za sebe zvati. Ako je ikada sebi trebao dati konkretni materijalni razlog zašto živi, to je bila ona. A, ipak, proživjeli su najplodonosnije razdoblje svoga života odvojeni. Ljubav je za njih došla odjevena u godišnja doba. Promolila je glavu u samo proljeće mladosti, zaobišla ih u ljeto. U jesenima svojih života, dok su rađali, nisu znali da će ih ponovno presresti zaodjevena u zimu starosti. Bila je trajno tu. 

Kao da se ljubav sama poigrala upalivši iskre njihovih bića svojim nezamjenjivim čarom te ih susrela na samom kraju dogorijevanja, da bi ih ozeble od života ugrijala.

Nijemo ćutanje. To otkriće kvalitete postojanja. Kao da je cijelo biće pretvoreno u osjet, ili kao da su se svi osjeti slili u jedno. Nijemo ćutanje. I zrak, i miris soli, i mreškanje mora, i taj Mjesec što namiguje, i blaga gorčina vina, sve kao da je jedno. 

Naježen do vrška. Koncentriran u jednu točku čula. 

“Ej, ti si? Samo ti si kadra tako zapremiti prostor. Malo mi je dosadno bez tebe. Hvala na posjeti.”
Zatvori oči. Svježina godi. Uljuljan u tišinu. Jedino što osjeća je rub čarape na desnoj nozi. Ne smeta. Automatski doziva ugodan osjećaj dodira njenih stopala u postelji. Najtankoćutniji predio muškog tijela.

Slapovi svile padaju po njenim ramenima. Plava kosa nekada u valovima, na kraju sjeda dugačka pletenica. Nije ju htjela ošišati, ma da žene u starijoj dobi često miču taj trag ženstvenosti.

Koliko redova pletenice, koliko vlasi kose, toliko događaja u njenome životu. Ni jednoga se nije htjela odreći. Možda ju zato nije htjela ni kratiti.

More. Ili njene oči. Prozirne. Duboke. 

Ljubiti njene obraz u starosti je bilo kao piti prokušano vino. Više se razmatra, nego mladenački, strasno uživa.

Četrdeset godina života bez nje, a opet ne može reći da ga je ikada stvarno napustila. Pa čak i sad dok tone beživotno na balkonskoj stolici u san, on osjeća da ga njezine ruke grle oko vrata.

Otvara oči. Stvarno, ona je. 

Reče: „Stigao si. Čekala sam te.“

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.