srijeda, 30. listopada 2019.

Zdenka Čavić | Sektor 5


Sektor pet, 7128 čujete li? Netko se upravo javio na mobilnu mrežu za kontrolu prolaza kroz sjeverni sektor, drugu platformu. Uzbuna je na snazi. Imamo uljeza na trećoj vremenskoj liniji razgraničenja. Provaljena je lozinka. 


Nije mu bilo jasno o čemu se radi. Čuo je razgovor koji očito nije bio namijenjen njemu. Mozak mu je munjevito radio. Upravo je bio u rem fazi spavanja. „7128, tko vam je dao ovaj broj? Od kuda se javljate“? Počeo se grozničavo vrpoljiti. Očigledno je upleten u nešto nepoželjno, čak što više opasno. Strelovitom se brzinom potpuno razbudio. 

Sjeo je na rub kreveta, počešao se iza uha, što je radio uvijek kada je bio zbunjen. U tren oka je pokušao na brzinu upamtiti što je sanjao. Čak je na komadu papira napisao broj 7128. Kakav je to niz brojeva? Što znači? Odakle mu te brojke? O kakvoj se vremenskoj liniji razgraničenja radi? San mu se doimao živim, da ne povjeruješ da je to bio samo san. Muški glas koji je dolazio s mentala jasno bi mogao prepoznati da ga još jednom čuje. Bio je zbunjen i nekako smušen.

Bilo je pola tri ujutro, još daleko od svitanja, pa se onako bunovan opet uvalio u krevet, dobro utoplio poplunom i dekom i pokušavao ponovo utonuti u san. Pogledao je prema prozoru. Sve je bilo tiho i mirno. Ulična svjetiljka je bacala blijedu svjetlost kroz hladnu maglovitu zimsku noć. Spuštala se na obližnje kuće i vijugavu cestu. Nekako je sve previše tiho i mistično pomislio je. Kao pred oluju.

Soba mu je bila okrenuta jugu, položaj kreveta sjever - jug. Baš kako je svojedobno čitao da je najpovoljniji položaj za spavanje. Bila je to prozračna, ne pregrijana, vrlo ugodna prostorija. Namještena tako da bi se mogao dobro naspavati.

San nije dolazio. Brojevi 7128 su mu se stalno vrtjeli po glavi, pokušao je razmišljati o tome što znači njihov niz. Bio mu je nepoznat. Upalio je televizor. Na četvrtom programu upravo je kretao dokumentarac o Južnoj Africi. Već nakon par minuta ponovo ga je uhvatio san. Rem faza je prebrzo došla. Obično bi sanjao barem jedan sat nakon što bi čvrsto zaspao.

U čudnoj tamnoj okrugloj sferi beskonačni niz pokretnih traka kretao se kroz zrakoprazni prostor a sivkasta izmaglica je samo tu i tamo po skretnicama svjetlucala plavičastim sjajem. Zrak je bio rijedak i nekako zasićen. Kao da udišeš smjesu slatkastog plina. Trake su se ubrzano kretale i izmjenjivale u svim pravcima i po njima je vidio razne siluete bića. Bezglasno su putovali. Više ih je zapravo osjećao, nego li vidio. Vijugave trake nestajale su u polukrugovima, pa se u krugovima spajale u vrtlog koji bi se potom brzo raspršio i tvorio nove trake. 

Sektor 5, 7128 ponavljam, čujete me? Druga platforma je provaljena, opet je začuo glas. Trznuo se pokušao se probuditi, ali ovoga puta nije išlo. Najednom se i sam našao na pokretnoj traci koja se kretala. Ali kuda? Što mu se to događa? Tko vam je dao broj 7128, ponovo pitam, čuo je glas koji ne bi mogao zaboraviti kad bi to i htio? Sve čega se sjećao iz prethodnog sna dobilo je svoj nastavak, kao u tv serijama. Samo sada on nije bio gledatelj, već se našao ni kriv ni dužan usred nečega što ni malo nije ličilo na dobro. Shvatio je da se radi o nekakvom broju mobilnog uređaja, ali kojega i tko se na njega mogao javiti poima nije imao. Tko i zašto se javlja na taj broj? 

Sjetio se da je jučer negdje izgubio mobitel. Otišao je kod tele operatera i uzeo novi, običan android a s njim je dobio i novi broj. Nije ni pogledao koji. Kanio je to učiniti sutra. I ponovo ubaciti na njega i na karticu brojeve prijatelja i onih koje je poznavao, a ostale će ubacivati postupno. Kako koga. Neke bi ljude napokon mogao i izostaviti, pomislio je. Dosta kontakata imao je samo zbog toga što naprosto nije znao biti otresit i odrezati kratko one ljude koji su mu neprestano dodijavali sa svim i svačim. Zbog svoje je struke poznavao puno ljudi, ali površno. Da, napravit će napokon rez i početi živjeti svoj život više za sebe, a manje za druge. Možda je ovo s mobitelom baš dobro. Napokon će u svoj život puštati samo dobrohotne ljude, prijatelje i rodbinu. Nju na žalost nije mogao birati. I okrenuti se k sebi. I možda početi pisati. Još je bilo života u njegovih sto osamdeset i šest centimetara i osamdesetak kilograma. Prosijeda kosa nije se rijedila a zelene oči još su imale živi sjaj. A ideja za pisanje imao je zahvaljujući svom pozivu napretek. Mogao bi pokušati.

Tko vam je dao taj broj, glas je bio prijeteći, a traka na koju je bio prebačen sada je bila crna, ne više siva. Nije više osjećao tijelo. Bio je samo svijest o sebi samome. Nije više bio u prilici pokrenuti se. Siluete koje su bile nanizane po traci ispred njega nekuda su se gubile. Nejasno kako. Njegova traka se sve više skraćivala i približavala opasno strmoj litici. Kretao se klizeći a ne hodajući a traka se klizala uz povremeni ritmički klik. Odjednom je u visini očiju spazio tablu na kojoj piše TREĆA VREMENSKA LINIJA. Čuo je opet zlokobni glas. „Terminirajte sve u sektoru pet, 7128 je kontaminiran“. 

Sjeverni sektor, druga platforma se gasi. Uljez je poremetio vremenski tijek. Imamo preskok. Ne može se više uspostaviti slijed 7128.

Crna je klizeća traka imala u visini vrata ovješene metalne omče. Sve im se više približavao. Odjednom je u jednu bio uhvaćen i on sam. U trenutku kada se omča stegnula, koraknuo je u zrakoprazan prostor, i odjednom mu se počelo mračiti. Zadnji osjećaj kojega je uopće imao je da mu se svijest ugasila.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.