subota, 26. listopada 2019.

Božica Jelušić | Psi od sjene, po jeseni


Sada se opet vraćam samo sebi
I pse od sjene šaljem u daljinu.
Jesen nam dane kao perut trijebi,
Sipajuć poljem snijet i paučinu.

Na rubu mulja nesigurno tapkam,
Da tvrdo tlo mi nekud ne izmakne.
Iglice, treset, polomljena stapka,;
Bez glasa padne, sve čega se takne.

Na orahu se njiše kostur svrake,
Zamire lavež na obrubu klanca.
Ko voćke bere zvijezde dugokrake,
I glača alke pozlaćena lanca.

Maglenom vunom sav obzor zabijeli,
Slomljeno srce u povoj zamota.
Pa sunce, baklje, nektare podijeli,
I okrutno se smiješi ta ljepota.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.