Opis ove uspomene ukrasio sam s ponešto lirskih elemenata da poneki plašljiviji čitatelj nebi prekinuo čitanje prije završetka. Ivica Smolec, 7. 6. 2018.
Vrapci udarili rerati po granama moje breze, uživaju u hladovini, siti, odmorni, dobro raspoloženi. Sjedim uz prozor, čitam s ekrana svježe vijesti. Mamić je nepravomoćno osuđen, Slijepa naša je jedna od deset država na svijetu koje imaju najveći broj oboljelih od raka, nastavlja se sunčano i vruće vrijeme s povremenim pljuskovima. Na portalu “radio gornji grad“ čitam “Molitvu ateista“ Flore Green. Božica ih je opet oprala, ali na gene se već uhvatio debeli sloj kamenca pa neće biti puno koristi od toga.
Hm, trebao bih i ja nešto napisati, predugo već krivim sve po spisku za svoju neaktivnost. Čim prije, dok nisam izgubio snagu i dok me vrag nije odnio.
- Molim?
- Ja sam vrag! Pusti me unutra!
- Vrag?! Pa što radiš ovdje?
- Sama pitanja! Otvaraj već jednom!
Stišćem tipku i puštam ga u zgradu. Ionako ima stanara koji će ga, kad počne redom pritiskati tipke, pustiti unutra niti ne pitajući tko je.
Samo što sam se vratio u sobu, opet zvonce. Ovog puta na vratima stana.
- Tko je? – viknem iz sobe.
- Pa, ja sam, tko bi drugi bio! – dere se onaj promukli, kreštavi glas.
- K meni si došao?! Što hoćeš?
- Došao sam te odnijeti! Došao sam po svoje!
- Zašto baš mene?
- Još pitaš! Ja sve vidim, sve znam! Nema te u crkvi, ne daješ lukno, lemozinu, lovu za blagoslove!
Uzeo sam kalkulator. Znaš kakav je rezultat? Da sve to uredno plaćaš, skoro je sigurno da bi uspio i dalje životariti! Naravno, dok ja ne dođem po tebe! Hajde, otvaraj!
- Aaa, tako! Pa da, sad mi je jasno! Ali, ne mogu ti sada otvoriti, moja žena je zabunom odnijela i moj ključ kad je izlazila. Čak i da mogu, ne bih te pustio jer moram još nešto napisati prije. Ostavi mi broj mobitela dolje, u poštanskom sandučiću, nazvat ću te! Hajde sad, iza zgrade imaš punu livadu krasnih ivančica, naberi si buket da bar nešto sad odneseš.
- Hmm, (grrr, grrr…), dobro onda. Ali, zovi čim prije, ja sam ti jako nestrpljiv! A i vrijeme ti je!
Kroz otvoren prozor udara tišina. Vrapci su nekamo odletjeli po vrapčjem poslu. Naoblačilo se, nebo je tamno sivo, ali još ni daška vjetra.
Idem napisati tu pjesmu, gotovo cijela mi je u glavi, samo mi zadnji stih nedostaje, čini mi se. Sveti Ilija, nemoj još započeti koncert! Da ne moram isključiti računalo zbog grmljavine prije nego što to završim.