Stobrečki autobus, u nekim kasnijim jutarnjim satima, prevozi samo rujanske turiste i mene. Studentarija i srednjoškolci otišli su ranije, a oni koji su zaposleni imaju automobile. Tako nam taj autobus dođe nešto kao osobni prijevoz. Osigurano sjedalo u mirnom okruženju.
Turisti koji sad ljetuju u Stobreču su uglavnom kampisti, ljudi srednjih godina koji ne vole gužve i visoke temperature. Sudeći po onih par riječi upućenih šoferu, svi su manje-više s francuskog ili engleskog govornog područja. U autobusu sjede i potiho razgovaraju. Kampisti su inače mirni ljudi. Navikli na tišinu. Ne mo'š se svađati u kampu. Pa ako i viču, viču tiho.
I vozimo se tako ti tihi ljudi i ja. Oni radoznalo promatraju nepoznati krajolik, a ja radoznalo promatram njih i igram svoju autobusnu igricu. Tko su, odakle su, cime se bave, jesu li sretni...? Idila traje sve do Mertojaka.
A onda u autobus ulaze dva penzionera. Onaj sa štapom sjedne na prva sjedala na jednoj strani, drugi sjedne na sredinu suprotne strane. I nastave priču o Mamiću započetu na stanici. A znamo kako se kod nas razgovara kad je tema intrigantna pa je uvijek jedna strana 'za', a druga 'protiv'. A znamo i da su mnogi ljudi u godinama, em pomalo nagluhi, em pomalo ili poviše ljuti i na sebe i sve oko sebe. Pa je i razgovor takav, glasan, temperamentan i psovkovit. I dovikuju se oni tako s brda na brdo, pardon, jedne strane autobusa na drugu stranu. I završe s Mamićem pa pređu na Plenkovića, pa na Kolindu, pa na Oparu, pa se, naravno, i Tito u tom nadvikivanju pojavi. Lete brojne psovke na sve strane, samoglasnici su rijetki, a ton pojačan do bola.
Turisti su u početku zainteresirani. Susreli su domoroce. Prave. Autentične. Ali, kako se glasovi pojačavaju, uznemirenost kod turista raste. Uvlače ramena i spuštaju se u svoja sjedala kao da žele nestati u njima. Ne razumiju riječi, ali razumiju vikanje. I očekuju da onaj sa štapom napadne onog bez štapa. Ili obratno. Svejedno.
A ja im, nažalost, ne mogu objasniti da je to samo razgovor dvoje ljudi, uobičajen u našim autobusima. I na šentadama. I u parkovima. I u kavanama. I svugdje. I da se ne trebaju bojati, da nikakve tučnjave neće biti.
Na Pazaru svi izlazimo iz autobusa. Njih dvojica polako odlaze prema Rivi. Turisti odlaze u drugom smjeru. I ja idem s njima. Za svaki slučaj. 'Kanonici i zgub'dani' se ponekad ipak sjure sa svojih brda, a onda je bolje ne biti u blizini.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.