četvrtak, 31. listopada 2019.

Ankica Kale | Prijateljice




                         (onoj koja me čeka)


Prijateljice nismo,
niti ćemo biti
al' srećem te sve češće
i čemu kriti;
   vidim gdje me motriš,
i ja motrim tebe,
(a koljena mi drhte
i srce mi zebe).
       Pod koprenom crnom, u treptaju svijeća
            lice ti je blago, meko,
   i dok gledamo se, mada nadaleko
i s vremena na vrijeme,
(ti uvijek biraš mjesto),
kroz akorde cvijeća već smiješiš mi se često.
   Naklonom plahim ja ti pozdrav vraćam
i, premda igru već odavna shvaćam,
i, premda znam tko pobjednik će biti
(iako ne znam što točno će se zbiti)…
             ponizno te molim:
budi blaga, laka,
i priđi mi tiho u svega par koraka.
I još te, jedno, ovo zadnje molim:
pusti me do kraja da uspravna stojim
i, bar, tog časa,
prijateljica mi budi;
a, onda, Bog,
Bog nek' mi sudi.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.