Čekala je, ne zastajkujući. Vjetar joj je brusio obraze dok je odvažnim hodom hitala prema ulaznim vratima poslovnice Zagrebačke banke u Ilici. Čekala je u sebi, žurno…
Plamenovi jezici neizvjesnosti brisali su granice između nje i jave. Vodili je do vrhunaca čežnje i sunovraćali joj pogled na provalije. Odmicala se tako da je zamišljala sebe u avionu: “Sve je gotovo”, mislila je, iako odgovor još nije stigao. Za koji trenutak saznat će putuje li ili ne, ovisno o uplati točne sume novaca koja joj je potrebna za avionsku kartu, od nepoznatog darivatelja.
U ovom trenu imala je istovremeno sve i ništa. U mogućnosti da odleti u SAD imala je sve, imala je svoju djecu. U istom tom trenu imala je i ništa, jer moguće je da novac nije stigao. U tom slučaju, doslovno ima “ništa”, jer prije nade u ovakav rasplet, imala je „nešto“ - neku drugu misao za utjehu: preživjeti.
Sada se ovo pretvorilo u igru ruskoga ruleta, jer uvijek je tako kada se srce stavi na pladanj.
