Kolumne

ponedjeljak, 28. listopada 2019.

Ispovijed jedne čitateljice


O romanu Ratka Bjelčića "Junaci sa Zelenog brijega"

Piše: Mirjana Mrkela 

Prijatelj i pisac
   
Svatko ima prijateljicu/prijatelja, makar jednog i makar dalekog. Međutim, kod mene je sve komplicirano pa i prijateljstva. Neki od mojih prijatelja su pisci ili: neki od pisaca su moji prijatelji. Kako je ispravnije reći?
   

Vidim da skačete, dižete ruku, dižete glas, možda i transparent na kojem piše: prijateljstvo je najvažnije.

Dobro, svatko ima pravo izreći svoje mišljenje. Samo što ste vi koji se bunite prijateljice i prijatelji, ali niste pisci. Pisac, međutim, to vam je stvor čudan i prečudan.
   
Neću o sebi, kako ne biste rekli da tražim prigodu za samohvalu. Ne, ovoga puta ću o Ratku. I ne samo ovoga puta, jer kad vam je netko prijatelj, normalno je da mislite na njega. Makar bio i pisac tj., kao što sam rekla, kompliciran i čudan stvor.

Ispočetka
   
Dakle, pričat ću vam sve ispočetka. Tiska Ratko knjigu i gurne mi je u ruke, još toplu i smrdljikavu. A-joj, pomislim ja. Prevrnem očima iza naočala, bljaknem iza zatvorenih usta i kažem:
   
— E pa, hvala ti, prijatelju, odavno me netko nije ovako usrećio!
   
— Nema na čemu. — pristojno će on — Još nema na čemu. Jer, bit ćeš sretna tek nakon što shvatiš koliko je lijepa.
   
— Di-divna je, već vidim!
   
— Ne glupiraj se! — na to će Ratko strogo — Ako si mi prava prijateljica, najprije ćeš je pročitati pa tek onda pohvaliti.
   
Branila sam se koliko god sam mogla. Prava sam, rekoh, najpravija na svijetu, ali trenutačno zbilja nemam vremena. Onda on, budući da je također pravi prijatelj, bez ustezanja upita kad ću imati vremena. Onda ja brojim mjesece na prste, kao da još nisam završila drugi osnovne. I, kao, ne znam koji je mjesec poslije kažiprsta.
   
Tako se i rastanemo, bez mog preciznog odgovora. Vozim se kući, voze me kući, pipnem onu knjigu tu i tamo, njušnem (malo se već prozračila). Neću čitati, ma kakvi, samo ću pogledati prvu rečenicu. Početak je u romanima najvažniji. On mora biti zanimljiv, privlačan, neodoljiv. Otškrinem malo i zavirim na početak. Ondje piše:
  
"Nebo je ukrašeno zvijezdama. Mladi mjesec pravi im društvo."
   
Smijem se, znajući da je Ratko već daleko pa ne može vidjeti kako se smijem. Koji čudak, majko mila! Zar on misli da će ovakav početak ikoga privući? I dok tako krasno mislim o svome prijatelju, on zove na mobitel. Pita jesam li zavirila. Oblije me hladan znoj, jer nije normalno da me vidi netko tko nije sa mnom u istom vozilu. Gledam kroz prozor, nitko ne viri.
   
— Naravno da nisam zavirila. — brzo odgovaram — Nemam vremena, rekla sam ti! Nego, ovaj, kakav ti je to roman? Da nije ljubavni?
   
— Misliš da bi bilo bolje napisati ljubavni? Imam jednu ideju o dje...
  
— Dobro, dobro, ako mi sad ispričaš neće mi biti zanimljivo.

Zanimljivo-nezanimljivo
   
Vozim se dalje i računam: dakle, nije ljubavni. Da nije kao nekakva basna, pričica za dječicu i tako neke gluposti? Odlučim zaviriti još samo malo. Tek kako bih saznala jesam li sad pogodila. Evo slijedećih rečenica:
   
"Pored stare četverokatnice srebrnkast je i trošan kontejner namijenjen stanarima. Kontejner je pun do vrha, iz njega izviruju crne vrećice za smeće."
   
Ne znam kako je kod vas, ali ja više ne bacam u kontejner. Mi smo dobili kante. Ipak, lako mogu zamisliti to što Ratko opisuje.
   
Ma ne, nije mi zanimljivo. Samo ću pogledati hoće li i tu kontejner zamijeniti kantama. U slijedećim rečenicama saznajem da na crkvenom satu odbija ponoć. I neki pas zavija.
   
Bu-u-u, što će sad biti? Hoće li se pojaviti vampir? Ne volim priče o vampirima.
   
Dragi čitatelji, kao što ste već opazili, ne volim mnogo toga. Ipak, vampiri se nisu pojavili. Ratko (nisam mu bez razloga prijateljica), stvarno zna napisati priču po mom ukusu.

Pogrešni zaključci
  
Jasno, odmah sam nastavila čitati. Zatim, čim sam stigla kući, izula se i oprala ruke, čitala sam sve do kraja. Kraj je, naravno, lijep i sve je lijepo.
   
Opisani Zeleni brijeg bio je malo poružnio, no nadam se da sad izgleda više u skladu s nazivom. Kod mene nije mnogo ljepše otkad nema kontejnera, ali o tome drugi put. Bez obzira na kante, život se često poklapa s romanima pa se tako dogodilo i ovdje. Pročitala sam par riječi i donijela pogrešan zaključak. Slično su iskusili i neki od junaka romana "Junaci sa Zelenog brijega".
   
A vi, čak i ako vas ne zanima zelenilo, pročitajte kako se priča rasplela! I molim vas, ne zaključujte na brzinu!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.