Učini(mo) pisanje ponovno velikim

Ono kad nisi dovoljno dobar i zašto svejedno smiješ i moraš pisati 

Piše: Clara C.

                     
Manjak osjećaja vlastite vrijednosti kad je riječ o pisanju toliko je čest kod ljudi. Prolazim kroz to i sama i vidjela sam mnoge bolje od mene kako se bore s time, koliko god to za njih meni groteskno i nezamislivo bilo. Kako je tema prilično široka i može joj se pristupiti s milijun frontova jer eto, osjećaj manje vrijednosti se svakako može manifestirati, ovaj mi je put na umu bilo nešto u što zbilja vjerujem, a što pobija one od nas koji misle da njihovo pisanje nije vrijedno objave jer nije dobro kao ono od drugih.

Što misliti kad znaš ili si umišljaš (ima svakakvih slučajeva, jasno) da nisi dovoljno vrijedan da se nešto tvoje objavi jer nisi ni blizu Tolstoju, Krleži.. ili Andreji Andrassy (da, Andrea je super!) ?

Jednostavno, mislim da iskrena želja za specifičnom formom izraza u sebi automatski sadrži apologiju same sebe. Dakle, ako čovjek osjeća da se želi baviti pisanjem bez obzira na objektivnu kvalitetu ili subjektivnu percepiju samog sebe i drugih o sebi, vjerujem da postoji ozbiljan razlog za to.

Vjerujem da u toj samopodrazumijevajućoj apologiji postoji potencijal koji se u budućnosti može materijalizirati u raznom vidu korisnosti za manje ili šire društvo. To može značiti da zbilja postoji niša ljudi koje bi to pisanje zadovoljavalo i koji bi bili radosni kupci / čitatelji istoga i čiji bi život u određenom smislu bio bolji zato što su to pročitali. Ako se ne radi o bomastičnim tržišnom ostvarenju, izvanjska svrha nečijeg pisanja može se ostvariti u manjem krugu ljudi u kojima je to pisanje isprovociralo pozitivnu i/ili korisnu emociju, pitanje, odgovor, iskustvo.

Uglavnom, ne vjerujem u ozbiljnu ideju koja nema nikakav potencijal, ni u akciju bez reakcije. Ili još preciznije, ne vjerujem da je moguće osjećati poziv prema pisanju bez obzira na kvalitetu, a da ne postoji potencijal za stvaranje materijalne ili nematerijalne vrijednosti za druge.

Dokaz toga vidim u tome da kroz sveukupnost medija imamo ljude koji objektivno nisu najvrliji pisci na svijetu (i ne trebaju biti jer mnogi nemaju književne aspiracije), ali su korisni, edukativni, humoristični, analitični, revolucionarni, što li sve ne. Eto, ljudi koji koriste pisanu izražajnu formu i ostvaruju konkretnu ili metafizičku vrijednost.

Drugi par rukava su pisci koje drugi uvelike krizitiziraju jer navodno ili istinski ne znaju pisati, ali oni svejedno imaju svoju publiku. Mislim da tu vrijedi onaj subjektivni sud u kojem svaki čitatelj osobno donosi mišljenje o knjizi i radu pisca. Uhvatila sam se više puta kako mislim „gle, stvarno, ovo nije neko pisanje“, ali mi je svejedno knjiga dobra i drago mi je što je napisana, i obožavam rad tog pisca, i  mi je drago da se nisu obazirali na kritike koje bi bile na štetu svog spisateljskog postojanja. I obrnuto je slučaj jer mi ponekad nije jasno zašto se nečije pisanje hvali, kako vani tako i u kod nas, ali sretna sam za svakoga tko radi ono što voli i nalazi svoju publiku.

Nikad neću zaboraviti kad sam prije deset godina čitala Stephanie Meyer i mislila si kako žena ne zna pisati, šta je ovo i slične lijepe stvari. I onda sam saznala da je mojoj teti (starijoj od mene, dakako) ta knjiga toliko dobra da joj više nije užitak čitati druge knjige jer „nijedna nije Twilight“ i najednom vidjela ogromnu vrijednost u njoj.

Volim slobodno tržište i činjenicu da za svakoga ima nešto, volim pluralizam mišljenja, gravitiranje različitim stvarima i neslogu oko toga što je vrijedno, a što nije. Posljedično, mislim da za svakog pisca i svako pisanje ima mjesta.

Vidim puno književnika koji ne vole koncept raznovrsnog tržišta i ocrnjuju sve što nije intelektualno i estetski dostojno minimuma visokih kriterija. Meni je osobno to presmiješno. Ne čudi me da radi u svakom primjeru koji sam vidjela isključivo radi o ljevičarima koji u homogenosti književne produkcije vide jedinu pravdu. I pri tome, naravno, njihovo je mišljenje stup istine i pravosti po kojem bi se ona ravnala. Tipično.

Nadam se da takvi ljudi neće natjerati nekoga da propitkuje svoju vrijednost, opravdanost objave vlastita književna/ pisana rada, jer ponavljam, ako se mene pita, istinska želja jednako je apologija (osim u amoralnim i kriminalim djelima, ok. I ne, loše pisanje nije amoralno).