Učini(mo) pisanje ponovno velikim

 

Epska 2020. – kratke refleksije koje uključuju Georga Orwella i izgubljenu srednjoškolsku poeziju 

Piše: Clara C

Globalno. Kolektivna uzurpiranost ljudskog iskustva i transformacija civilizacije nije nešto što ću istekom ove rečenice spominjati. Ovdje sam samo da pišem o tome što mi je 2020. značila kao čitatelju. 

Kako i sama nisam iznimka mnogim ljudima kojima je ova 2020. bila teška, tako sam ove godine probila nepopularni osobni rekord čitanja. Naime, ovako sam tako „malo“ (moj um koji viče „sve je relativno“ ne može si pomoći a da ne stavi ove navodnike) čitala tek tamo 2013. 

U trenutku u kojem pišem, pročitala sam 1900 knjiga manje od broja godine koje je izdana Giovannijeva soba (neke dijelove ove kolumne pisala sam krajem studenog, pa je tako i ovaj dio iz tog razdoblja) .Pored dominantne fikcije, 30% toga pripada self help-u, popularnoj psihologiji i težim formama alternative kojima sklop moga bića teži. Da ilustriramo, ja sam ona osoba koja vam je u prošloj kolumni rekla da čita što pokojni George Orwell ima za reći davno nakon što je postao pokojan (to mi je bila jedna od najdražih knjiga ove godine. Orwell je dubok i briljantan). 

2019. je bila moja najdraža čitateljska godina, i to zato što sam katkad bila literarno halapljiva pa sam recimo u svom rekordnom mjesecu bilježila 17 pročitanih knjiga, te zato što je unutar toga imala veliku koncentraciju mojih novih favorita. 2020. se takvo što nije rekonstruiralo. Pored nje, pogled na pročitanu 2020. malo je dosadan, kratak i neupečatljiv. Iz nekog razloga, malo me što oduševljavalo i obilježilo, iako sam uvijek slijedila svoj kompas i birala naslove po principu htijenja i privlačnosti. Ovo je pak s druge strane bila godina u kojoj sam čitala najbolju publicistiku ikada. Ipak, o tome ovdje najčešće ne pričam i više se orijentiram prema književnosti.

Romani u kojima sam najviše uživala bili su neprevedeni „Woman in the dunes“ japanskog pisca Koba Abe i „Američka pastorala“ velikog Phillipa Rotha. U prosincu su se tu priključili manje popularni roman Georga Orwella „Predah“ te Murakamijeva „Norveška šuma“. Ovaj put sam prvi put odlučila za vrijeme Božića stvarno čitati božićne romane. Jednostavan i topao roman „Božićni pulover“ me skroz rastopio. 

Tu 2020. provela sam u svom svijetu i nisam odviše u toku s novostima književne industrije i scene. Malokad sam pratila portale koje inače volim, ne pamtim nijedan pročitani intervju niti upečatljivu vijest. Iznimka je Booksino istraživanje o navikama čitanja kod mladih u Hrvatskoj koje je bilo sjajno obavljeno i napisano. Ne znam kako je pandemija utjecala na izdavanje knjiga u svijetu ili kod nas. Zanimalo me u jednom trenutku jesu li se navike ljudi u lockdownu promijenile i jesu li se ljudi koji inače ne bi, više okrenuli čitanju. Nisam našla relevantne podatke. Što me mene tiče, ja sam imala više vremena, ali sam ga čitajući provela manje nego inače. 

Kad sam bolje razmislila o tome, ove godine imala sam priliku posjetiti samo jedno književno događanje.U dva navrata tijekom trajanja, doduše. Bio je to lokalni festival i sajam knjiga, riječki Vrisak. Od četiri programa na kojima sam bila publika (a program je bio odličan i sigurno mi je žao što nisam popratila više toga), osobno su me se najviše dojmile dvije promocije zbirka poezije. Jedna je promocija zbirke „Vrijeme prije jezika“ Monike Herceg, a druga Remi iz Elementala, „Masarykova“. Moram priznati da još nijednu nisam pročitala, ali promocije me jesu dovoljno zainteresirale da to učinim. U jednom trenutku kad je Monika čitala jednu pjesma koja u sebi nosi motiv roditelja, osjećala sam kao da sam u spokojnom transu od ljepote te poezije. (nisam sigurna je li „spokojni trans“ oksimoron, ali pjesnička sloboda je nepovrediva kategorija). Remi pak, ima sasvim suprotan stil, urbaniji je, izravniji, a u istovremenosti s time osjećajan, intiman i duboko pametan. Bila sam fan njezine internetske poezije i prije, tako da je cijela zbirka, kad razmislim o tome, pravi treat. 

Ah, 2020. 

Ove godine, u svojem knjiškom mikrosvemiru, imala sam jedan traumatičan događaj. Mama mi je rješavajući se starih stvari u stanu u kojem sam odrasla, bacila sve stare dnevnike koje sam pisala gotovo cijeli život. Osim očitog, previše mi je žao što sam izgubila popise svih knjiga koje sam pročitala od 2008. do 2017. Zahvaljujući natalnom Merkuru u djevici u šestoj kući (dakle, nešto iznadprosječnijem pamćenju i linearnom snalaženju), dobra je stvar za mene što se sjećam broja pročitanih knjiga pojedinačnih godina, ali svih, svih naslova – to nikako. To je jedan dio proživljenog čitanja, činjenica i statistike koje kao strastveni čitatelj želiš imati pri ruci, a ne to zauvijek izgubiti.

Ishodom tog pothvata, ostala sam i bez dijela kolekcije knjiga. Toga mi je manje žao jer knjige se po želji uvijek mogu ponovno kupiti (najčešće), ali onda sam se sjetila da sam tamo imala potpisanu knjigu Envera Krivca i susjede po pikselima na Kvaki, Jelene Hrvoj. I to je povrativo novim potpisima, ali toga ti budu najviše žao. 

Da ne spominjem da sam ostala bez svoje srednjoškolske poezije. I sporadičnih proznih formata. Još debatiram sa sobom je li to loše ili dobro. 

U jeku najpopularnijeg knjiško-scensko-kvazimoralno-zdravstvenog skandala „Slučaj Marić“, našla sam se u nepopularnijem i malobrojnijem taboru koji podržava Alis Marić. Od toga sam se osjećala izolirano, neshvaćeno i kao da umno i duhovno više nikada ne bih mogla pripadati nekoj književnoj ili čitateljskoj zajednici koja je izvan nekog mog uskog, osobnog kruga. Moje poštovanje prema nekim ljudima se srozalo, a mislim da sam i ja ponekome ispala iz milosti. To je takva godina. Na nekom frontu polarizacijska, a već na drugom unifikacijska. 

Već u 2021. čitateljski krećem jako. Iako napuštam iluzije da ću biti disciplinirana i produktivna onoliko koliko bi bilo ok da budem, dopuštam si malo optimizma za ono što dolazi. 

Čuvajte se.

U nadi da nam ne zatvaraju posljednji bastion onoga što volim – knjižnice,

Clara