Učini(mo) pisanje ponovno velikim

Dosta o mom pisanju, ajmo malo o meni

Piše: Clara C.

U svojoj sada već davnoj trećoj kolumni naslovljenoj kao „Književni identitet“, pisala sam o spisateljsko- čitateljskim činjenicama o sebi. Pri kraju nje napisala sam da ću se vratiti toj formi jer činjenica o sebi na tu temu nikada nije dosta. Nekad se potrebno predstaviti bolje i rasvijetliti neke enigme o sebi. Kakav sam čitatelj, što čitam, što mislim o poeziji, a što o trinaestom kolovozu? Nakon toliko pisanja o MOJIM najdražim knjigama, o MOJIM mišljenjima, o MOJIM spoznajama, o MOJIM komentarima na sve što čini knjiški život, mislim da je napokon došlo vrijeme da malo ohladim i konačno pričam o sebi.

Moj književni identitet:

1. Za sebe bih rekla da sam čitatelj umjerenih apetita. Gotovo je čudno da daleko više slušam glazbu nego što čitam. Da radim obrnuto, ne znam gdje bi mi bio kraj. Nisam knjiški moljac koji ne diže pogled s knjige, ali jesam od onih koji itekako osjete ako im se zaredalo nekoliko dana bez čitanja. Nisam jedna od onih koji u svakom slobodnom trenutku žele zaviriti u knjigu, ali osjećam sveprisutnu glad za tekstom koju svi ljubitelji knjiga dobro poznaju. To me stavlja u umjerenu kategoriju, taman između besprijekornih čitatelja i bogova pisane riječi te prosječnog čovjeka koji za knjigom poseže samo nekada ili nikada.

2. Učim biti pozitivnija oko svega toga. S jedne strane, nije mi zabavno kad se osjećam kao da me limitacija vlastita oskudna vokabulara uzicom steže oko vrata kad želim bogato izraziti svoje ideje. Kad vidim da mi tekst „uopće nije nešto“ ne osjećam se dobro. S druge strane, došla sam na onaj stadij osobnog razvoja kada kažem „dobro je baš tako kako je“. Nema smisla žaliti se što nisam i što ne čitam više jer gledajući u prošlost i gledajući sadašnjost, uvijek sam čitala točno onoliko koliko je bilo u skladu s mojim potrebama. Čitala sam savršenu količinu za sebe. Čitala sam u točno ispravnim omjerima u odnosu na ostale aktivnosti i uvijek u skladu s dinamikom svoga života. Nema ništa loše u odabiru nečeg drugog umjesto knjige.

3. Naletjela sam na nekoliko domaćih književnih blogova i profila na društvenim mrežama u zadnje vrijeme. Primijetila sam ono što bi trebalo biti logično za takvu okupaciju : oni uglavnom prate trendove u izdavaštvu i čitaju najnovija izdanja i prijevode. Tada sam shvatila jednu stvar o sebi. Iako sam solidno informirana o novitetima i disanju scene i ponude, zapravo uopće ne čitam nove knjige tako često. Reklame i recenzije u određenoj mjeri utječu na mene, ali vidjela sam da imam puno individualniji i nekonzistentniji unutarnji kompas koji po ne znam ni sama kojim kriterijima odlučuje koje autore trebam čitati. Ne bih mogla podnijeti da moram čitati samo novo.

4. Kad je riječ o mojim jezičnim preferencijama, beletristiku volim uvijek čitati na hrvatskom, dok mi je za publicistiku svejedno je li u engleskom originalu ili prevedena. U dužim formama poput romana i zbirka kratkih priča ne mogu uživati ako nisu na hrvatskom. Iako izdavači rade sjajan posao s prijevodima i za tako malo tržište imamo pregršt izbora, nekad imam nepremostivih problema. Primjerice, iako su dosad bili prevađani i iako su nakon 2012. izdali i druge knjige, svoje omiljene pisce Iana McEwana i Niccolo-a Ammanitija nisam čitala godinama otkad ih nema kod nas.

5. Volim za poklon dobivati knjige, s njima se ne može pogriješiti. Ne bih ih voljela dobivati da imam prevelik krug ljudi koji mi ih želi darovati, ali ovako kako je sada, kada su knjige kao pokloni dovoljno rijetki da ih pamtim, savršeno je. Najdraža knjiga kao poklon mi je „Zaljev tamnih voda“ Jamesa W. Halla. Dobila sam ju od osnovnoškolske kolegice s jedanaest godina. Knjiga mi je super i upravo ju čitam nakon neizrecivo mnogo godina. Mislim da mi je ovo treći put. To je priča koja mi je uvijek ostala bliska i u sjećanju, osjećam je u emocionalnom tkanju koje tvori mreža mog čitateljskog iskustva. Volim to što jednostavnim poklonom možemo nekome promijeniti život i darovati mu priču koja će ostati s njim. Hvala ti, Ariana.

Također, imam jasno sjećanje kad sam u kasnim razredima osnovne bila u knjižnici i tražila ostale knjige Jamesa Watta. Trebalo je par minuta traženja prije no što sam skužila da je to onaj tip s parnim strojem, a ne pisac.

6. Bila sam prilično stara kad sam shvatila da izraz „čitati knjige“ uključuje i publicistiku. Za mene je čitanje knjiga značilo čitanje fikcije i bilo bi mi čudno kad bi u intervjuima na pitanje „što trenutno čitate“ pisci mahom odgovarali stručnim i publicističkim naslovima. U mojoj glavi to je bilo suprotstavljeno i nije mi bilo jasno kako netko takvo što uopće može računati kao čitanje. No, publicistički primjerak koji se drži u rukama neosporivo izgleda kao knjiga, funkcionira kao knjiga, pa slijedom toga mora da i jest knjiga. Uskoro sam se zaljubila u činjenicu da za svaku temu na svijetu koja te zanima postoji bar jedna knjiga te mi je te 2015. nefikcija zauzimala velik udio u evidenciji pročitanog.

Danas mislim da je književnost super, ali ne možeš čitati isključivo stvari koje je netko izmislio. Danas također s potpunim pravom uključujem publicistiku na svoju listu pročitanih knjiga.

7. No, recimo, takvu dosljednu briju imam s poezijom. Netko sam tko čita izrazito malo poezije u ukoričenom obliku, maksimalno pet zbirki godišnje (ali u Kvaki i ostalim online književnim medijima volim uvijek pročitati pojedinačno djelo) . Imajući tu činjenicu na umu, ne ograničavam se previše. Pročitane zbirke poezije ne bih nikad dodala broju pročitanih knjiga, nego ih samo evidentirala u sekciji „ostalo“ ili „napomena : pročitala sam i pet zbirki poezije“. Neviđeno mi je da netko kaže „pročitao sam xy knjiga ove godine“ a 60% toga otpada na poeziju. Dužina je u pitanju. Količina teksta na jednoj stranici. Ne znam zašto mi je poezija zbog toga neuvjerljiva i nelegitimna. Draga mi je inače. Mislim da je treba čitati, i to puno.

8. Kad sam već kod poezije, znate li što u svom oskudnom iskustvu smatram najdražim?

Od pjesama, urezale su mi se u srce krasne poezije triju dama. Jedna je pjesma „Što ako“ Nikol Bali, uključena u zbirci „Tetovirana stvarnost“ koju joooš nemam i nisam čitala. Obožavam tu pjesmu, smatram ju darom ovom svijetu (zapravo, sva poezija to jest, ali ovdje sam imala potrebu to istaknuti). Druga je pjesma „Sushi“ Maje Sabljak (moja preporuka : pročitajte njene objavljene radove u Kvaki ako niste), a treća je jedna čije autoričino ime nažalost trenutno ne znam, ali znam da joj je zbirka objavljena 2018. ili 2017. u Frakturi. Kratka, ali izvrsna pjesma o ljetu i asocijalnosti.

Od zbirki, izdvojila bih kao izvrsne „Bizargonauti“ Morisa Mateljanajer tako dobro zvuče, iako se ne namjeravam praviti da u većini slučajeva razumijem o čemu piše te „Ne možeš mnogo ali možeš malo“ Aleksandra Stojkovića.

Nešto najljepše je i zbirka „In a sentimental mood“ Ivane Bodrožić, ali vjerujem da je to svačije mišljenje. Ovdje mi je žao što poeziju imam kraće kod sebe, pročitam i zaboravim. Ostaje samo općenito sjećanje na ljepotu, kvalitetu i atmosferu. Poezija je kao vino koje treba piti sporo i sporadično.

9. Svačiji život prožet je mističnim podudarnostima u određenoj količini. Osam godina pisala sam blog pod imenom dragog književnog lika. To je bio sporedni ženski lik iz tinejdžerske knjige koja mi je i dan danas jedna od najdražih. S njom se nisam poistovjećivala jer ona u priči žrtva nasilja, što sa mnom nije bio slučaj, ali nosila je ime koje mi je bilo najljepše koje sam do tada čula. U prvom čitanju to nisam shvatila, ali ispalo je da je taj književni lik rođen točno šest mjeseci od moga rođendana. Dakle, dok sam ja rođena 23. kolovoza, njen fiktivni rođendan je 23. veljače, kad ja punim onaj „i pol“. S obzirom na to da sam ja uvijek davala značaj polurođendanima, ta mi činjenica puno znači.

10. Kad sam već kod datuma, ne pamtim nužno detalje iz pročitanog, ali sa mnom je uvijek ostalo sjećanje da je 13. kolovoza te sezone, zaboravila sam koje godine, prvi put pao snijeg na planini Brokeback.

I to su otprilike najvažnije stvari o meni.