srijeda, 12. prosinca 2018.

Učini(mo) pisanje ponovno velikim


Što sam o pisanju naučila od američkih pisaca
 
Piše: Clara C.

Imala sam fazu u kojoj sam voljela čitati knjige o pisanju. Rasprostirala se vremenski od početka 2016. do konca ljeta 2017., tek uz poneku iznimku koja seže u sadašnjost. Teoretiziranje, razglabanje o, seciranje pisanja. Ne zvuči li kao divna tema za istraživanje? Zanimalo me sve što mi netko ima za reći ; kako to napisati svoj prvi roman ili priču, što kažu iskusni pisci, kako izgleda život objelodanjenih i ostvarenih autora, kako se može pristupiti pisanju, kako o njemu razmišljaju drugi, kako strukturirati tekst… i naposljetku, ona mistična u čiju ostvarivost neki vjeruju a neki ne, kako naučiti pisati.

Ponekad sam tako čitala stroge priručnike koji nude precizne formule, pa nešto ležernije savjete, dok su česte bile i knjige u kojima autor više govori o svojem iskustvu nego što nudi praktična prosvjetljenja iz domene mehanike dobroga pisanja.
 
Situacija je sada takva da se većine tih knjiga više ne sjećam. Postoji podatak da se nakon izvjesnog vremena zaboravi 90 % sadržaja pročitanog, i rekla bih da stojim tu negdje. Dakle, nemam veliku svijest koja bi značila da uzduž i poprijeko poznajem sadržaj ovih knjiga. No, tim više vidim vrijednost u čitanju ovih knjiga jer ono što ostane, vjerujem, ono je što je i trebalo ostati (a ako ni to nije dovoljno, uvijek možemo iznova čitati i proučavati ih). Od svih „kako ovo, kako ono“ savjeta, meni su se najviše utisnuli neki topli, ljudski, i naravno, ezoterični. Nanizat ću ih u slijed, ali neću numerirati zato što ne želim ni insinuirati da je jedan savjet važniji od drugoga.

John Scalzi – You're not fooling anyone when you take your laptop to a coffee shop

Ova knjiga nije prevedena kod nas, pa je ostavljam originalnog (i originalnog u vrijednosnom smislu) naslova. John Scalzi je inače poznati SF pisac čija druga djela nisam čitala.
 
Sjećam se dobivanja dojma njegove discipline i uronjenosti u taj spisateljski život jer je čovjek baš posvećen tome (no, on i jest profesionalni pisac). Ono što mi je pak najviše ostalo u sjećanju njegov je jednostavan savjet koji parafraziram. Postoje pisci koji su daleko lošiji od tebe, a daleko uspješniji. Neka ti bude drago zbog njih. Postoje oni koji su daleko ispred tebe. Umjesto ljubomore, neka ti bude drago zbog njih.
 
Scalzi je također iznio stav o piratstvu s kojim sam maksimalno kompatibilna. Ako ima umjetnika koji šize kad saznaju da im djelo kola ilegalnim vodama distribucije, vjerujem da bi im ovaj stav bio melem za živce. Postoje dakle, dvije vrste ljudi. U prvom slučaju riječ piratstvo možemo izjednačiti s posudbom. Da si čovjek može priuštiti djelo, on bi si ga svakako priuštio. Međutim, skidanje s neta trenutno je put najmanjeg otpora. Da ne napravi to, ne bi imao nikakav doticaj s tim djelom. Kad bude boljeg financijskog stanja, čovjek će si to priuštiti. Drugu vrstu ljudi Scalzi zove as*****s. To su oni koji mogu, ali neće, i nije ih briga što tvoj rad nije besplatan. Takvi su ljudi kazna sami sebi, a ne autoru.

Elizabeth Gilbert – Velika magija

Ovu sam čitala ove godine. Sviđa mi se njen stav o idejama.
 
Svima se, rjeđe ili češće dogodi da nemaju ideja, nemaju o čemu pisati i sl. Elizabeth Gilbert, kao i ja, voli o idejama razmišljati kao o zasebnim entitetima koji se negdje naokolo kreću te ih po želji možete pozvati. Jeste li se ikada svjedočili kako se identična priča u gotovo identično vrijeme pojavila kod ljudi koji se uopće ne poznaju niti imaju očite poveznice? Ja vjerujem da je to zato što postoje ideje u kolektivnoj (ne)svijesti, u kvantnom polju s kojima se čovjek uskladi. Mislim da postoje ideje za koje je čovječanstvo spremno te traže sa sobom najusklađenije osobe za svoje rođenje. Da napomenem, Gilbert nije to tako napisala, ovo je apsolutno moja interpretacija i moje osobno uvjerenje, no to je u suštini to. Vjerujem da postoje ideje koje nas žele. Kome milo, kome drago.

Julia Cameron – Umjetnikov put : duhovni put oslobađanja kreativnosti

Još jedna duhovna i jako poučna. Zanimljivo mi je da sam je pokušala čitati u svibnju 2017., ali nije me dovoljno privukla. Prepisala sam si pozitivne afirmacije koje se nalaze na kraju pojedinih poglavlja i procijenila da je to sve što me zanima od knjige. Ipak, ljetos sam je pročitala i usprkos prijašnjoj nezainteresiranosti, svidjela mi se. Ako postoji knjiga o pisanju kojoj bih se voljela vraćati, to je ta. Dobra je za ljude koji nose onu bol da nisu dovoljno kreativni, ili dobri, i ne znaju kako osloboditi svoje kreativne potencijale. Nisam se držala ponuđenih vježbi jer me ne privlače (zasad?), no prepuna je spisateljskih i životnih mudrosti koje si volim ponavljati. Mislim da bi oni koji maksimalno zaziru od bilo kakve duhovnosti isto mogli izvući korist iz ove knjige ako vjeru u nešto zamijene s vjerom u potencijal ili vjerom u dobro.

Stephen King – On writing

Ova knjiga je kralj svih knjiga o pisanju. Savjeti iz ove knjige nadaleko su rašireni po internetu da su postali kultni. Neki su zlatni, s nekima se ne slažem (hoće li se zbilja na mene urušiti svijet ako ubacim jedan prilog, hoće li, Stephene?!?). Ne sjećam se doduše ni jedne druge aplikativne mudrosti, ali sjećam se Stephena i njegove žene koji su super našli jer su oboje prirodno monogamni, i njegovih okolnosti, ranog spisateljski život, pa ono kad je postigao veliki uspjeh s romanom Carrie. Nekad mi Kingovo pisanje paše, nekad ne, a ovdje mi je prekrasno i umješno.

Natalie Goldberg – Writing down the bones : freeing the writer within

Ova knjiga također nije na našem tržištu. Moj najdraži savjet upravo je ovaj koji dolazi iz te knjige. Ponekad se osjećamo kao da nemamo pravo pisati zato što je tuđe pisanje svjetlosnim godinama ispred našega. Ponekad nam se može dogoditi da nam se ego štiti tako što se proglašavamo boljim piscem od nekoga. No, svi smo jednako vrijedni i svi imamo jednako pravo pisati. Ne bi li bilo lijepo da se svi uvažamo i u svakom trenutku promatrajući kolege mislimo :

Ja sam dobar i oni su dobri.

Nema komentara :

Objavi komentar