petak, 24. svibnja 2019.

Učini(mo) pisanje ponovno velikim


Što ne bi trebalo pokušavati kod kuće (o slaboj pročitanosti)

Piše: Clara C.

Negdje krajem studenog prošle godine stvorio se zametak razvodnjavanja moje čitalačke navike. U to sam vrijeme osjetila prvi zamor od slova i papira. Postajala sam umorna od same pomisli da je negdje u mojoj sobi knjiga koju trebam čitati, ona neka koja očekuje da sjedim i koncentrirano pratim narativ. Oslobađajući taj zamor van, pustila sam da prođu dani i dani bez da išta literarno pročitam.

To je pratilo zrno teško objašnjivog znatiželjnog uzbuđenja – fantomskog buntovništva. Hajde da i ja vidim kako je biti od onih koji ne čitaju jer im knjige uopće nisu važan faktor u životu. Kako je biti onaj čiju rutinu knjiga ni ne okrzne – ili zapravo, biti onaj koji ne njeguje posebnu posvećenost određenom hobiju kakav god da bio. Bilo je nešto ludo u otpuštaju daske i nečitanju. Nadasve pankersko. No sve je to bilo sekundarno, naime, meni se stvarno nije dalo.
Taj osjećaj produžio se i na prosinac. Nekim čudom uspjela sam pročitati četiri knjige taj mjesec, s time da sam Gideove Krivotvoritelje novca dobrim dijelom prošla u prethodnom, a dvije od njih su zbilja bile kratke. Takvu situaciju nisam vidjela kao toliki problem budući da sam bila relativno zadovoljna tijekom svog čitateljskog angažmana te godine, pa sam si bez previše oklijevanja ili propitivanja dopustila da se krajem godine malo opustim.

Poznata sam sama sebi po tome što nikada ne ispunim svoj potencijal i čitateljske ciljeve uvijek prevladaju interesi za druge stvari, pa i prstohvat lijenosti i nediscipliniranosti u tom pogledu (neka baci kamen na mene onaj kojem je lakše čitati nego gledati YouTube video).

2019. sam bila malo pametnija da znam da nakon pet uzastopnih godina neću drastično povećati količinu provedenog vremena čitajući, ali svejedno, neki mali pozitivni pomaci i usvajanje navika koje mi se više sviđaju su nekako pri očekivanjima. Svake godine broj na Goodreads izazovu ili u svojoj glavi malo je veći od prošlogodišnjeg. Nada da ćemo otkriti više zanimljivih svjetova, kultura i dobrog štiva tinja malo jače.

No, suprotno svim očekivanjima, nakon ulaska u novu godinu, meni se i dalje nije dalo čitati.

Dani su prolazili, a poriv za konkretnije uranjanje u novi roman, pa nakon njega u sljedeći, bila je rijetka i slaba. Samu sam sebe začudila činjenicom da uzastopce dopuštam stvarnost u kojoj zaista nisam čitala ništa. Dakako, mislim da me vi koji iz nekog razloga ovo čitate razumijete, ali ako netko nesrodan području zaluta, 'ništa' na metajeziku ljubitelja knjige ne znači doslovce ništa, ali zato znači nešto ne daleko od toga.

Netko je na internetu duhovito napisao kako revni čitatelji ne bi trebali imati nijednu ispriku za nečitanje, osim eventualnog bivanja u komi. Možda bi bilo na tragu lošeg poetičnog (svejedno zvuči kao nešto što bih ja napisala) da kažem da je moj čitateljski duh u komi pa je stvar čista.

I uglavnom, dobila sam ono što sam spominjala na početku kolumne – sada iskustveno znam kako je biti netko kome je čitanje.

Mislim da, summa summarum, previše vremena utrošenog na nečitanje nije vrijedno toga. Nakon nekog vremena, ipak se osjeti velika razlika između jednog i drugog. Mislim da bi svatko trebao proći kroz jedan takav period da paradoksalno, siromašenjem iskustva obogati sebe. No ako to pređe u životnu naviku, nema ničeg naročito spektakularnog u tome. Ne vidim neku romantiku u izbjegavanju upravo one glavne stvari koja te čini piscem, čitateljem, literarnim poklonikom.

U nadi da mi je ovo samo faza koju ću nadrasti, godina koja je jednostavno takva, i da je netko prošao isto da me može razumjeti, završavam ovaj unos.

Nema komentara :

Objavi komentar