petak, 5. ožujka 2021.

Učini(mo) pisanje ponovno velikim


Kako smo se upoznali Henrik Kabell i ja

Piše: Clara C

Bilo je to davno kad smo se Henrik Kabell i ja upoznali. O tom čovjeku malo što znam, ali predstavlja mi one sitne životne trenutke kad se zadiviš slučajnim čudesima, ili meni bližem opisnom terminu, matematičkoj preciznosti sinkroniciteta u pravo vrijeme na pravi način.

Tada kad je to bilo, ja sam doslovno živjela za pisanje i književnost. Čitala sam, razmišljala o pisanju i pratila druge koji pišu na nekoj višoj oktavi od svoje prosječne. Smatram to dobom nekog naivnog idealizma u svojem životu, ali to je već druga tema.

Sve je tada bilo tako organizirano tako da bilo kakva književna aktivnost i angažman zauzimaju prvo mjesto. Baš u toj fazi svuda bih sa sobom nosila jedan isprintani tekst koji je u načelu bio inspiracijsko-motivacijski govor nekog neizrecivo mudrog, tekst koji se specifično bavio problemima pisaca, i za koji sam mislila da je teorija svega – alfa i omega, riznica odgovora svih problema koji mogu zadesiti „boreći se pisci“ (ovako mi je gugl translate preveo „struggling writers“). Od problematike inspiracije, odbijanja i publike, ta je nakupina savjeta bila sve što sam do tada htjela znati. Bilo je jako uzbudljivo nositi te zlata vrijedne odgovore za koje bi mnogi pisci dali život na tri A4 papira u svojoj torbi, gdje god bih išla.

U to vrijeme radila sam na jednom mjestu koje nećemo spominjati (ali dovoljno sam, što bi rekli Amerikanci, „petty“ da napomenem da poslodavac nije plaćao radnike i da priča još uvijek nije dobila sretan kraj), ali recimo da je to bilo mjesto gdje ljudi odsjedaju, a moja je uloga bila da obavljam recepcionerske dužnosti.

Jedne sam tako večeri u privremenoj dokolici na radnom mjestu čitala bilješke iz vlastitog notesa. Jedan simpatičan gost koji je ranije tog dana premješten iz drugog objekta u ovaj „moj“, stajao je, relaksirao se, hvatao signal interneta, bivao tamo, nedaleko od mene. U jednom mi je trenutku prišao i pitao me što čitam.

Predmnijevam da bih inače oklijevala u iskrenom odgovoru jer mi ne bi dalo motati u daljnje implikacije, ali odmah sam mu na to odgovorila s faktičkom točnošću : astrologiju. I umjesto nekog običnog odgovora koji sam napola očekivala, taj simpatičan tip me zatekao svojom zainteresiranošću i izjavom da se nekada volio baviti astrologijom. Kao da mi to nije bilo dovoljno kul i neočekivano, kad mi je rekao u kojem mu se znaku nalazi sunce, iznenađeno sam uskliknula „meni isto!“ (#zodijačkabraća). Rekao mi je da ima šest planeta u tom znaku i ja sam mu izrazila sućut za to. Kad sam mu rekla u kojoj mi se pak kući nalazi sunce, točno je dijagnosticirao da je to troduplo naglašeni zodijački znak u mojem slučaju. Već mi je to bilo u kategoriji „ma daj, ovo nisu istine, zamisli sinkroniciteta“, ali za to vrijeme, moj papir sa savjetima za pisce i dalje je mirno stajao u mojoj torbi.

Kad mi je najednom počeo pričati o tome kako se muči s knjigom koju piše, morala sam mu u nevjerici osobe koja je doživjela dvostruki sinkronicitet reći da stane i da mi odgovori na pitanje : „Čekaj, ti si... pisac?“.

I da, bio je. Tu mi je stvar već postala jako zanimljiva : čovjek s kojim vodiš razgovor zna nešto o astrologiji, isti ste znak, a još je i u mojoj fazi vrhunca interesa za pisanje i pisce i knjige, on upravo to.

Razgovor koji smo vodili bio je kratak, ali zanimljiv. Išćupala sam informaciju da mu je najdraži književnik Thomas Mann, barem od onih koji nisu Danci, autori iz njegove zemlje koje ja ne prepoznajem. A za knjigu na kojoj je radio nije mi bio u stanju definirati rod nego je prirodu teksta opisao kao eksperimentalnu formu između poezije i proze. Ha? Zaboga, kakav car moraš biti da pišeš eksperimentalnom formom između proze i poezje. U razgovoru koji smo vodili najzanimljivije mi je bilo kad mi je rekao onu dobru poznatu stvar, a to je da bi se i da hipotetski dobije Nobela uvijek osjećao kao da nije dovoljno dobar. Henrik je bio otprilike dva desetljeća stariji od mene, a zaključak svega me fascinirao. Nije bilo bitno iz koje si zemlje, kojeg spola, koliko si star ili bilo koja druga kategorija, tolikima je zajedničko da se percipiraju kao da nisu dovoljno dobri i cijeli život prolaze osjećajući se tako. U mojim očima, iako nisam ništa njegovo pročitala – naime, rekao je da to u procesu, ali zasad njegove knjige nisu prevedene na engleski, - on je bio inteligentan tip koji se strašno dobro izražava, tako da sam vjerovala da njegova nesigurnost za razliku od moje, nema osnove da raste na zemlji objektivne stvarnosti.

U sljedećem trenutku, u najmanju ruku mesijanski, sjetila sam se papira u svojoj torbi i pomislila „Hej, možda je ovaj čovjek s razlogom naletio na mene“ i pomislila kako bi, ako je Henrik otvorena uma, ovaj tekst imao funkcionalne odgovore na ono što smo dotakli u razgovoru. I tako sam ga pitala, pored astrologije, zanima li ga i duhovnost? Njegov odgovor je bio otprilike „ahhh, ne baš, astrologija okej, duhovnost hmm...“, ali zanimalo ga je zašto ga baš to pitam i dodao kako sigurno postoji razlog za to pitanje. Rekla sam mu da mu ostavljam ovaj papir i ispričala se što je već u raspadu i što ima mrlje od kave, ali eto, posvuda ga nosim i stalno to čitam, mislim da će ti to pomoći. Sljedeći je dan Henrik odlazio od mjesta u kojem poslodavac ne plaća radnike, što je značilo da se više nećemo vidjeti, ali rekla sam mu da mi ne mora vratiti taj papir jer ga ja ionako imam spremljenog doma u nekoj datoteci.

Sljedećeg dana na stolu dočekao me moj papir i povrh njega ključevi njegove sobe. Henrik je otišao i vratio mi spasonosni tekst. Nije ga poželio uzeti sa sobom. Pretpostavljala sam da je sadržaj prečudan. Njegova retorika i savjeti su možda malo smisleni za nekoga tko ne zna širi kontekst njegova nastajanja, pa možebitno nije ni na koji način dopro do njega. Ali voljela bih da bar za jedan trenutak, na nekoj suptilnoj razini, jest. Za par dan vidjela sam da nas je Henrik na relevantnoj stranici za bukiranje smještanja recenzirao s najvišom ocjenom i to argumentirao s riječju „Osoblje!“. Mislim da je spominjao i jedan „act of kindness“, i nikad neću pogoditi je li mislio na kolegicu koja je bila susretljiva, draga i uslužna prema njemu dok se premještao iz njenog objekta u moj, ili na mene, koja sam mu proslijedila prosječnoj osobi opskurne citate koje smatram svetim gralom za pisce.

Retrospektivno, ono što me dodatno fascinira je to da je Henrik prema mojoj interpretaciji bio vjesnik osobe koje ću postati. Zvučat će loše jer nisam postala boljom osobom (u književnom smislu), ali ne mislim da stvarno loše i jest. Mislim da je taj divan čovjek reflektirao sjenu u meni naspram koje sam tada bila u djelomičnom sljepilu. Naime, tada nisam bila ni svjesna koliko će rada na mojim spisateljskim nesigurnostima i demonima morati proći prije nego što budem u stanju razmišljati, a kamoli primjenjivati savjete s Papira. Odrekla sam ih se, zaključila da je to samo za optimistične, a ne mračne i slojevite osobe kao što sam ja. Odrekla sam ih se privremeno zapravo. Dok ponovno ne počnu imati smisla i komunicirati onom dubljem i iskonskijem dijelu mene. I tako kružno, voljela bih misliti da smo Henrik i ja trebali jedno drugo da međusobno reflektiramo komadiće mudrosti, znanja i svega onoga što je daleko od tih kategorija. Bio je to samo jedan razgovor, a ja o tome pišem tisuću dvjesto riječi. Hvala, Henriče!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.