utorak, 21. kolovoza 2018.

Učini(mo) pisanje ponovno velikim


Mala oda ostavljenim stvarima u knjigama

Piše: Clara C. 
                       
Volim knjige iz Antikvarijata i knjižnica upravo zbog ljudskog nasljeđa. Kupovne knjige su super utoliko što znate da su sad vaše, da ste doprinijeli autoru i izdavaštvu, nove su i mirišu (doduše, mirišu i starije). Ipak, jedna dobra stvar kod knjiga prve vrste je to što uslijed njihova cirkuliranja kroz različite ruke i nakupljanja prošlosti, ponekad možete naći neku stvar unutar njihovih korica. Ako ne i stvar, može vas zaintrigirati neka poruka, posveta ili komentar koju je neki čitatelj prije vas napisao.

U ovom trenutku mi je žao što tijekom života nisam zapisivala sve što sam našla u posuđenim knjigama, a znalo je biti zanimljivih stvari. Sjećam se nekih stvari poput zataknutih računa iz trgovine i komentara u knjigama popularne psihologije kad bi si netko podvukao nekoliko rečenica koje su im se sviđale i napisao „e, baš to!“ i slične izraze odobravanja. 

Osim njih, mogu podijeliti par svojih iskustava kojih se sjećam i koja su se dogodila u rasponu od 'neki dan' do unazad dvije godine.

Prije dvije godine tako, čitala sam neku knjigu o anđelima i unutar nje našla sam malu zlatnu pahuljicu koju je netko ostavio.  Skroz simpatično.

Kad sam nedavno ponovno čitala knjigu Svena Popovića, Nebo u kaljuži, unutar nje našla sam karticu, nešto nalik letku, koja poziva na misu Petra Popovića na talijanskome jeziku. Zapravo, zbog mog manjka razumijevanja sakralnog diskursa, ne razumijem je li Petar Popović netko po kome se naziva određeni svećenićki red ili je, sudeći po napisanim informacijama, netko koga tog dvadesetog lipnja 2015. Dražen Kutleša imenuje određenom crkvenom titulom. Što je to radilo u Svenovoj knjizi, zbilja ne znam, ali mi se svidjelo.

Jednom mi se dogodilo i da prepoznam identitet osobe koja je pisala komentare u knjizi iz knjižnice. Radi straha od strašne odmazde knjižničkog osoblja zbog šaranja po knjizi, neću otkriti ni ime knjige, ni lokaciju knjižnice ni ime osobe koja je to pisala. Dogodilo se tako, da je ta stanovita osoba u krugu nas nekoliko pričala o iskustvu čitanja te knjige. Godinu dana nakon, ja sam je posudila u knjižnici i očito, od nekoliko dostupnih primjeraka s police uzela baš taj. Komentari koje je ta osoba pisala bili su smiješne sugestije i izražavanje osobnog mišljenja. Poslala sam joj sliku izjavljujući 'ovo je sigurno tvoje maslo', što je osoba potvrdila i rekla da sam druga koja je to prepoznala.

Neki dan našla sam letak koji poziva na potpisivanje za održavanje referenduma za poništavanje ratifikacije Istanbulske. Ne sjećam se o kojoj je točno knjizi bilo reći, ali za sve vas koji mislite da desničari ne čitaju, izgleda da ste u krivu.

I najbolja stvar koja mi se dogodila istog tog dana, koliko god bila mala, nevjerojatna mi je. Desetak dana prije svog rođendana, našla sam neispisanu rođendansku čestitku. Ne sjećam se specifične knjige u kojoj sam joj našla, ali jedna od onih koje sada čitam. Čestitka mi lijepa, na njoj piše „Sretan rođendan, svjećice na torti nećemo brojati…“, a unutar nje „… Trebaš samo želju zaželjeti i jako u njih puhnuti!“. To što ljudskom rukom nije ništa napisano, olakšava mi da čestitku smatram kao namijenjenu za mene. Ostavljenu onako, samo da se meni čestita rođendan, zahvaljujući zaboravljivosti nekog stranca koji ju nije izvadio i viših sila koje su me natjerale da od cijele knjižnice baš tu knjigu uzmem.

Nema komentara :

Objavi komentar