Učini(mo) pisanje ponovno velikim

  

Standardno, o meni i mojem čitanju 

Piše: Clara C.                                                  

Kaže se da dobri pisci posuđuju, a iznimni kradu. Kad je riječ o nama piscima kolumni, držim da vrijedi isto. Pa iako se krađom, barem svjesno, nisam dosad bavila, nešto se ovih dana posložilo tako da pročitam članak kolegice kolumnistice/ internet autorice (kako god se želiš nazvati) Ivane Sudan naslovljen kao „Savjeti čitateljima – što činiti kad čitanje ne ide“, koji me prilično zabavio. Prijatelj je isti iskomentirao s rečenicom „Ivanin članak je, kao i ostali njeni, gušt za pročitat“ i ja tu nemam što dodati.

https:/gkr.hr/Magazin/Kauc-i-knjige/Savjeti-citateljima-sto-uciniti-kad-citanje-ne-ide)

Kako ona u svojem tekstu problematizira onu situaciju kad ti knjiga jednostavno ne ide, ne sjeda, probijaš se kroz nju suviše teškom mukom, a moraš ju ili želiš imati pročitanu, te pritom daje svoje sugestije o onome što bi moglo pomoći u takvoj situaciji, mene je navela da razmišljam o sličnoj problematici, više svojstvenoj meni. 

Naime, često ovdje pišem o svojim fazama i fazicama. Danas čitam, sutra mi se ne da, danas sam jako strastvena oko svega u vezi knjiga i svijeta književnosti, već sutra će me preplaviti totalna apatija i fokus će mi bježati tako da knjige i dalje jesu dio moga svijeta, ali ne u optimalnoj mjeri (točno onoj mjeri čitanja koja garantira moj duševni mir i homeostazu).  

I tako slijedom toga, ove godine našla sam se kako slabije i rjeđe čitam. Recimo, u srpnju sam ove godine pročitala samo pet knjiga, što uključuje i neknjiževne vrste, a to je plodno tlo za tragediju. I kako to biva, život se nekad odvija u ciklusima, poput plime i oseke, nekad ćeš se pronaći u danima kad je čitateljska praksa količinski siromašnija, a prije nego što se okreneš, to se mijenja. Tako sam se jednog dana i ja zapitala „što činiti kad čitanje ne ide“  bilo to radi vlastite volje ili trenutnih objektivnih okolnosti nedostatka vremena, i došla sam do zanimljivog rezultata kad sam u misao uobličila nešto tako očito : lagano, s nježnošću, usmjeravaj pažnju na one knjige koje su ti u tom trenutku strast. 

Prije nego što sam se snašla, našla sam se u onoj fazi „plime“, kad umjesto vremena praznine između prošle i sljedeće knjige, najednom postoji gužvovit prostor ispunjen autorima, naslovima i idejama. Čitateljski momentum se zarola i odjednom nemaš vremena da sve to prožvakaš pa znaš da ćeš se neko vrijeme nalaziti zatrpan u svojoj „to read“ listi s mnoštvo paralelki (paralelnih, istodobnih čitanja), skakanja s jedne knjige na drugu jer tvoj uzavreli interes nema strpljenja da prolazi jednu po jednu. Ovih sam dana u onom raspoloženju kada bih voljela da svjetovni svijet nakratko prestane postojati, da me nitko ništa ne pita, da ne moram nigdje ići i da se moja egzistencija brine sama o sebi te me pričeka dok ponovno uspostavljam svoj literarni ekvilibrij.

Dakle, moja verzija Ivaninog teksta „Što činiti kad čitanje ne ide“ je naoružati se naslovima koji ti predstavljaju trenutno najveći interes i razmišljati o onome što bi htio čitati sljedeće. Toj kategoriji zapravo pripadaju i neki naslovi koje recentno već jesam dovršila. Umjesto da sam ukrala cijeli koncept, ja sam posudila samo njezinu ideju i išla je razvijati u nešto svoje. To me, posljedično, čini dobrim piscem kolumni, nikako iznimnim. Odista, nisam iznimna. Osjećam da mi usred ovakva vrućeg ljetnog poslijepodneva ovakav poraz nije trebao. 

Moji književni prostori trenutno su ispunjeni ozbiljnom i sporadično ležernijom književnošću, objektivno (ne i meni, subjektivno) neobičnim duhovnim, alternativnim knjigama te psihologijskom i povijesnom publicistikom.  Ovo nisu klasične preporuke i osvrti, no ne bih imala ništa protiv ako ih netko tako namijeni. Ovo je naime više ekvivalent onome kada jedna osoba drugoj priča kako je provela dan, no umjesto da to doslovno radim, ja svome pretpostavljenom čitatelju prepričavam kako provodim svoj čitateljski život : 

Talking with twentieth century men je knjiga koju sam spominjala u prošloj kolumni, neprevedena na hrvatski. Prvo počinjemo s onoj najčudnijom jer doista, zašto ne. Preporučila bih ju samo uskom krugu ljudi koji bi mogli biti kompatibilni s tako nečime jer knjiga je doslovna kao i njen naslov – radi se o kanaliziranju poznatih i utjecajnih muškaraca koji su živjeli u dvadesetom stoljeću i vođenju razgovora s njima davno nakon njihove fizičke smrti. Jedna je to najfascinantnijih knjiga koju sam imala prilike pročitati. Od pisaca prisutni su Ernest Hemingway, George Orwell i James Baldwin. A budimo realni, kome ne treba savjet za pisanje Ernesta Hemingwaya njegovoj u spirit formi. Još mi je zanimljivije bilo saznati kako John Lennon vidi raspad Beatlesa. Legitimno je biti skeptičan prema nekonvencionalnoj knjizi poput ove, ali držim također da je nama koji mislimo da John Lennon govori istinu puno zabavnije u životu. 

Ovo ljeto sam se imala priliku vratiti svojim najdražim autorima, James Baldwinu i Ianu McEwanu - natrag korijenima, natrag piscima koji te čine, onima koji su tvoja sigurna luka i garancija da ćeš u njima naći onaj uzvišeni osjećaj, osjećaj da pripadaš književnosti i pripadaš negdje u ovome svijetu zato što si se s nekom ljudskom kreacijom na toliko dubokoj razini povezao. E, to su za mene pisci poput Ian McEwana i James Baldwina. Žao mi je što se izuzetan književnik kao što je Ian McEwan odavno prestao prevoditi kod nas, ali nedavno sam u prolazu u izlogu knjižare vidjela da se može kupiti njegov novi roman „Machines like me“ u engleskom originalu. Nakon što sam pročitala opis knjige, zaključila sam da to zvuči kao dobri stari McEwan i da ću se po tu knjigu morati vratiti. 

Ono što me strpljivo čeka na polici je „Neka vrsta milosti“ Toni Morrison, koju mislim da sam odavno trebala čitati pa ipak nisam. Činjenica da je Edouard Louis u njoj vidio uzora požurila je moj početnički uron njezin opus. Čeka me i iscrpan Steinbeck i njegov „Istočno od raja“ i s obzirom na polarizirana mišljena ljudi oko mene (dosadno/predivno poetično), zanima me kako ću doživjeti to djelo. Odmah nakon toga, prelazim na „Lovčeve zapise“, jednu od rijetkih stvari koja me u pradavnini, kada sam još išla u srednju školu, zainteresirala na satu hrvatskog kad smo ju usputno spominjali (ono kad mi je srce zatitralo zbog tih lirskih opisa) . Rekla bih „iz rubrike : mi koji nismo čitali lektiru“, ali ovo zaista i nije bilo na našem popisu.

Također, nešto što tek sada čitam, a zanimalo me godinama je „Mandolina kapetana Corellija“.

Jedna od impulzivnih i intuitivnih radnji je ono kad u knjižnici naletiš na neku knjigu i ne privuče te ni ime autora ni naslovnica (no dobro, u ovom slučaju možda me privukao dobar naslov), ali imaš ničim potkrijepljen osjećaj da bi tu moglo biti nešto dobro. To je ovoga puta za mene bio roman „Jeka tvoga glasa“ Sandre Paretti. Ne znam ni okvirno o čemu se radi, ali bit će zanimljivo čitati i vidjeti je li mi iracionalni impuls za posudbom bio opravdan. Na mobilnoj aplikaciji Zaki book paralelno sa svime čitam izvrsnu „Blistavu Republiku“ Andresa Barbe. 

Da se vratim publicistici, bila je jednom ta knjiga s kojoj sam imala kratak susret i kojoj sam se jednog dana planirala vratiti ako ju nađem, a to je „Kultura kao istorija“ Warrena Susmana, ili kako kaže izdanje koje imam, Vorena Sasmana. Bila sam najsretnija kad mi je nakon jednog neuspješnog pokušaja kupnje (naime, antikvarijat ju ipak nije imao na stanju), kupnja uspjela u nekom drugom. Antikvarijat Brala, učinio mi se jako sretnom osobom. Mislim da je knjiga pun pogodak za uvijek intelektualno nezasitne i istraživački raspoložene amerikanofile kojima se ne da čitati Howard Zinn (dakle, ako ste imalo nalik meni). 

Kao ljubitelja psihologije, popularne psihologije i samorazvoja, novitet na našem tržištu iz drage mi Planetopije „Izgubljene veze“ Johanna Harija je nešto što me i inicijalno privuklo, ali sada kad sam na pola pročitanog, od srca preporučujem ovu divnu tvorevinu. Čak i Elton John na domaćoj naslovnici kaže da je ovo fantastična knjiga koja će nam promijeniti život. Nikada nisam bila za krutu materijalističku dogmu koja govori da je primarni i jedini uzrok depresije kemijski disbalans u mozgu i zato volim drukčiji pristup koji se ovdje pruža. Život me također naveo na inicijaciju u svijet Vadima Zelanda i njegovog transurfinga. Od šest, ja sam na početku prve knjige. Ako me u jednom trenutku preoptereti fizikom, odmorit ću se paralelnim čitanjem nekih od naslova gore. Sve u svemu, mislim da me neko vrijeme neće moriti ništa poput „čemu se okrenuti kada čitanje ne ide“.