nedjelja, 31. ožujka 2019.

Učini(mo) pisanje ponovno velikim

           

Najdublje svrhe pričanja (i pisanja) priča

Piše: Clara C.

Dugo vremena pratio me osjećaj da književnost nije esencijalna društvu kojem živimo. To je pratilo činjenicu da bilo kakva umjetnost nije povezana s fiziološkim preživljavanjem i uslugama koje nam svakodnevno trebaju. Moja nekadašnja cimerica nije voljela fikciju objašnjavajući da knjige može napisati bilo koji idiot sjedeći na WC školjci. Shvaćala sam ju, bila je donekle u pravu. Tada nisam vidjela iznimnu vrijednost knjige kao ljudske djelatnosti naspram primjerice liječnika, proizvođača i distributera hrane, građevinara, inženjera, i ljudi koji rade nešto zbilja opipljivo i potrebno svima. Bilo mi je pomalo bizarno da se odrasli ljudi ponose što svoje vrijeme isprepliću s izmišljenim, s fikcijom, i pri tome nerijetko misle da su bolji od ostalih koji to ne rade.
To se počelo laganim tempom mijenjati kad sam čula svog voditelja radionice pisanja, inače književnog gurua o kojem sam gdjekad pisala u prošlim kolumnama, kako govori da je pričanje priča plemenit posao jer su se ljudi od pamtivijeka skupljali oko vatre pripovijedajući ih jedni drugima. To bi nam zbilja trebalo nešto govoriti. Priče i prikazi priča kroz koju god formu nešto je što je ukorijenjeno u nama. Priče su iz nekog razloga duboko potrebne ljudima.

Na putu spoznaje, mnoga su moja pitanja o ovoj temi bila odgovorena. Danas sam dosta daleko od perspektive koja ne vidi esencijalnu vrijednost u književnom stvaralaštvu za svijet u kojem živimo. Zapravo, od nedavno sam počela vidjeti svako ljudsko zaposlenje na tržištu ili izražavanje nekog kreativnog rada kao ekspresiju beskonačne vrijednosti. A što se tiče bizarnosti u pogledu odraslih ljudi involviranih u nešto što je izmišljeno, imala sam priliku svjedočiti nečemu što mi je promijenilo mišljenje. Jednom sam prilikom bila u trgovačkom centru s prijateljicom koja je srela svoju drugu prijateljicu u blizini kina. Bila je to žena u četrdesetima i na pitanje o čemu se radi film koji će uskoro gledati, opisivala je radnju filma tako realno i supstancijalno, s emocijom, kao da je to nešto zbilja važno. To me dirnulo i od tada poštujem moć koju mašta i fikcija imaju u ljudskim životima.
I dalje na tom putu spoznaje, putu u kojem nastojim spoznati duboku vrijednost i mjesto koje književnost ima u svijetu, nedavno sam naišla na novi materijal koji mi se nevjerojatno svidio. Netko je moje duhovne učitelje/izvore znanja kojima vjerujem pitao koje su duhovne implikacije i značaj pričanja priča.

Izvor ovog pogleda na priče i pisanje neću navesti u tekstu. To bih napravila samo u privatnom razgovoru jer ne mislim da je relevantno za sve što nije hippie ili new age portal, što Kvaka, jasno, nije. Kako bi bilo jasno da ovo nisu moje ideje, stavila sam ih u kurziv.
Duhovne vrijednosti priče :

Povećanje, širenje srca. Mi u našem jeziku ne koristimo ovakve izraze, ali možda bi trebali.

Otvaranje intuiciji ili otvaranje prema intuiciji, što god bolje zvučalo.
Otpuštanje mašte, mogućnost da se vidi ono što se obično ne vidi.
Ovo je zanimljiva izjava jer dobra književnost zaista ima sposobnost dotaknuti nešto što nismo znali da postoji, otvoriti horizonte i dubine s kojima inače ne bismo imali kontakta. Jedna rečenica može otvoriti sasvim novu percepciju našeg iskustva.
Za djecu je izloženost pričama višestruko dobrobitna jer naglašava ono što je u njima već dobro i usmjerava ih na benevolentne staze emocionalnog i mentalnog razvoja.

Inspirirati nas da mislimo na načine koji su zabavni, radosni, ekspanzivni,
dijeliti s drugima, igrati se s drugima, biti više od običnog sebe.
Biti više od običnog sebe je prilično intrigantna izjava. Ne u omalovažavajućem smislu, nego suprotnom. Čitanjem postajemo umno širi, upoznajemo daleko više i dalje od vlastita života.
Nadalje, dobra književnost :

ožiivljava najkreativnija i najekspanzivnija dijela svakog čovjeka
zabavlja nas
pomaže nam širiti se u carstva mašte, izmišljenog
može izazvati neopisiv osjećaj jedinstva, sjedinjenja sa svime što postoji
podupire evolucionarni proces
Knjige su pune mudrosti, često najboljih misli autora i zapravo, suprotno mišljenju da ne čine ništa da promijene društvo ili ljude, one to itekako rade. Kad osoba ostvari odnos s tekstom, može biti inspirirana da nešto poboljša i promijeni.

pomaže unijeti duhovne principe kroz ovu formu koja je česta : avantura ili podvig u vidu teškoće s kojom se mora suočiti.
Pred takvom teškoćom, lik je izazvan da da najbolje od sebe i nadiđe ono što se čini gotovo nemogućim. Takve nas priče oplemenjuju i šire vidike i sposobnost suočavanja sa svakodnevnim problemima, ako se otvorimo tim konceptima.

Knjiga koja je u mojem umu najreprezentativnija ovome je trilogija Gospodara prstenova. U njoj imamo grandiozan podvig koji se racionalnom umu čini neostvarivim. Imamo trijumf dobra nad zlom i trijumf dobrih ishoda nad nevoljama.
Osim što je nešto magično u svijetu hobita i vilenjaka, u toj priči sadržana je različitost svjetova, dijapazon ljudskih osobina, životnih dinamika, vrijednosti prijateljstva i hrabrosti, vjernosti, humora, opuštanja, neposustajanju u gledanju šire, veće slike bez obzira na obeshrabrujuće okolnosti.
priče koje dolaze i srca i obraćaju se drugim srcima
Priče nose zametke univerzalnih i specifičnih vrijednosti koje nas čine više ljudima.
svaki čovjek ima sposobnost otvoriti se u potpunosti bezuvjetnoj ljubavi kreacije, koja se između ostalog očituje kroz jezični medij, kroz književni rad, kroz situacije i emocije koje određena knjiga zastupa.

Ja sam bila osoba koja je veću vrijednost davala onim piscima koji se iskažu u jezičnom kapacitetu i vještini dobroga pisanja kojom ovladavaju, tehničkim virtuoznostima. Danas prevagu ipak dajem dobroj priči s dubokim emocionalnim komponentama.

Čitala sam i nedavni esej Taylor Swift o pisanju pjesama. Stvari koje je rekla bile su mi jako rezonantne. Ljudi u pisanju pjesama traže konekciju i komfor. Ta mi je rečenica posebno snažna. Nisam odabrala iskoristiti riječ 'povezanosti' te 'udobnost' jer mi konekcija i komfor odišu i odzvanjaju jače.
Posebno je kad ti se rečenica otisne toliko da ju pamtiš, ili kad se osjećaš da si unutar priče, ili kad u nekoj misli pronađeš nikog drugog nego sebe.
Vjerujem da knjigom dobivamo povezanost, toplinu, društvo, zdravo iskustvo za dušu uslijed izloženosti jeziku koji je kvalitetniji od običnog razgovornog govora, bliskost s nikad upoznatim ljudima, čak i onda kada ne postoje. Brian Molko je rekao da smo svi sačinjeni od iste emocionalne tvari i to je jedna od najvećih istina i vjerujem, ključ razumijevanja onoga što nas vuče umjetnosti, pričama i književnosti.


Ljepota ovih koncepata je to što su dvostrani. Pisci imaju plemenitu ulogu i privilegiju roniti duboko u drugog čovjeka i probuditi, pobuditi gore navedene stvari. Čitatelj ih prima kao duhovni, emocionalni i mentalni dar. Molim vas, sjetite se toga ako vam netko ikada kaže da je pisanje za ljude kojima je dosadno na WC-u.

2 komentara :

  1. I don't know the reason why people are not commenting on your wonderful articles. But this is so great.

    OdgovoriIzbriši
  2. Mogu li osobe koje cijeli život sretnije dišu uz knjige, koje cijeli život sanjaju da taj isti užitak pruže drugima, mogu li postati pisci samo zato što to žele?

    OdgovoriIzbriši

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.