Učini(mo) pisanje ponovno velikim

Mikro ljetna kolumna:  o radionicama pisanja

Piše: Clara C. 

Nema sumnje da sam veliki advokat radionica pisanja. Imala sam sreće u životu da sam imala prilike pohađati njih nekoliko, i to sve besplatno. Prošla sam kroz dvije i pol radionice kratke priče, jednu radionicu poezije, jednu kreativnog pisanja općenito i jednu jednokratnu isto takvog kalibra.

Radionice volim i držim korisnima iz niza razloga. Meni su pružile lijepo provedeno vrijeme, oplemenjivanje i dobre uspomene. Osvjetlile su mi ne baš malobrojne mračne kutke uma, rekle mi nešto što sam i sama mislila, ali je postalo stvarno tek kad je to netko izrekao i rastopile poneku blokadu.

Međutim, ne verujem da se pisanje može naučiti iako na tom uvjerenju počivaju sva podučavanja kreativnog pisanja. Da je to nauka kao i svaka druga i da se na njoj može raditi na radionički način. I da se kvaliteta pisanja određene osobe na prvom susretu ne može mjeriti s onime što se postiže na kraju.

Istina je ta da jednako loše pišem prije i nakon radionice.

Na stranu to da su mi je gore od mišljenja da se pisanje može naučiti mišljenje kako se netko rodi s tim talentom (zaista postoje ljudi koji to misle), to i nije posao radionice.

Ako se sposobnost pisanja može usvajati i poboljšavati jedino čitanjem, radionice su tu da educiraju o drugom spektru te aktivnosti.

Vrijednost radionica vidim u prosvjetljenjima, otvaranju uma uslijed izloženosti raznim formama i stilovima pisanja, upoznavanju ljudi s istim interesima i sklapanju prijateljstava. Mentor može postati osoba od povjerenja kojoj se uvijek, i nakon radionice, možemo obratiti oko svojih nedoumica u spisateljskom zanatu. 

Ništa ne može zamijeniti pravu ljudsku interakciju, sinergiju koja se ondje događa i ono što naučiš od drugih sudionika i njihovih tekstova. 

Radionice jedine u našem društvu nude zdrav prostor gdje se ljubitelji književnosti i pisanja mogu družiti, razmjenjivati spoznaje i učiti raditi na tekstu na gotovo svim razinama.

Drago mi je da su zaživjele.