Piše: Clara C.
Pitanje 'koja ti je najdraža knjiga' je dosta zeznuto. Zeznuto je zato što je nezahvalno svoje književne preferencije probrane kroz čitavo (kompleksno i raznovrsno i naravno, dugotrajno) čitalačko iskustvo, svoditi na nešto jednodimenzionalno. Kad smekšam ovakav stav i mišljenje da je to pitanje suviše nerealno, moj popis najdražih knjiga sadrži nešto više od njih deset, a u užem smislu, uvijek na to pitanje odgovaram s njih tri: Giovannijeva soba, Sicilijanac i Planina Brokeback. U ovoj kolumni nisam namjeravala pisati svoje osvrte na njih, već samo kratko spomenuti par stvarčica.
Jedna od tih najdražih knjiga je dakle, Sicilijanac.
Imajući to u obziru, nije čudno da mi je Mario Puzo najdraži pisac. U njegovo me stvaralaštvo uvela kultna knjiga Kum. Stoga mene samu čudi da sam Kuma pročitala svega jednom, i to prije deset godina. Imam taj osjećaj da bi svatko mogao napisati dobre priče o mafiji, ali ono je što je njega istaknulo je to da je išao nekoliko stupnjeva dalje i rastvorio svemir dubinom karakterizacije likova i konceptima koji zbilja bude prave emocije. Kod njega mi se uvijek sviđala tendencija da opiše svakog lika u knjizi, čak i onog koji se pojavljuje na par stranica samo da bi došao i bio propucan.
Kad je došao red da prođem i kroz Sicilijanca, to je postala moja omiljena zato što me emocionalno slomila, a to je kriterij koji je zajednički svakoj od moje tri najdraže knjige. Osim mafije, politike i intriga, elemenata koji me privlače, dublji razlog zbog kojeg volim tu knjigu je to što to odlična priča o herojstvu, prijateljstvu, slavi i altruzimu. Turi Giuliano je i dalje jedan od mojih najdražih književnih likova.
Sicilijanac se vratio u moj život nedavno, kad sam krenula pisati poduži članak o Salvatore Giulianu za povijesni časopis. To mi je bio prvi put u životu da detaljnije kopam, istražujem i učim o stvarnoj osobi čiji je život podloga za Puzovu fikciju. Uslijed tri tisuće sedamsto riječi i bolje me ne pitajte koliko puno sati proučavanja izvora, ponovno sam i, nakon nekoliko godina, pročitala tu knjigu. I dalje mi ima isti značaj.
I tako, htjela sam spomenuti, da baš usred tog životnog razdoblja bavljanja ovime, osjetila sam radosno iznenađenje kad je Krešo Beljak prije dva tjedna naveo tu knjigu u svojih pet knjiga koje preporučuje za čitanje.
U mediju čije ime nećemo spominjati, dao je svoje kratko obrazloženje i to mi je bilo prilično zanimljivo. Ne samo da je interesantno vidjeti što netko misli o knjizi do koje vam je stalo, već je i njegovo viđenje u jednom dijelu različito od mojega, pa sam se podsjetila kako je zanimljivo kako ista stvar za različite ljude nosi jedinstven doživljaj i interpretaciju.
Osim što su u članku krivo napisali prezime autora, Krešo je knjigu nazvao svojevrsnim nastavkom Kuma. Točno je to da Sicilijanac nije ni nastavak, a ni svojevrsni nastavak Kuma. Radnja je u jednom dijelu isprepletena s Kumom, pri čemu se dio događa za Michelova boravka na Siciliji, ali knjiga stoji sama za sebe.
Rekao je da se pojavnosti u knjizi mogu usporediti s dijelom hrvatskom društva, i to mi je bilo posebno zanimljivo jer nikad bilo što u knjizi nisam gledala tako. Moje mišljenje je da Sicilijanci, ili ako hoćete, Talijani i Hrvati imaju drugačije dijagnoze.
Priča je, bilo stvarna priča o Salvatore Giuliano kao stvarnoj povijesnoj osobi, i priča Maria Puza, višeslojna i zanimljiva. Vidimo društvo, običnog čovjeka, bogatog čovjeka, političara, individuu, saveznike, neprijatelje i ljubav. A herojstvo, prijateljstvo, slava i altruizam koje sam spomenula, nekako smatram esencijama ovoga djela.
Uživala sam u činjenici da ju je Krešo Beljak preporučio. Pa, iako me nijedan medij nije pitao za isto, preporučam ovu divnu knjigu i sama. A ako ste je već pročitali i želite pričati sa mnom o njoj, bolje vas našla.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.