srijeda, 23. siječnja 2019.

Učini(mo) pisanje ponovno velikim

                                              
Promišljanja o čitateljskom vizualiziranju

Piše: Clara C.

Nešto o čemu rijetko pričamo, a da je neodvojivi dio čitateljskog iskustva svakako je osobna vizualizacija književnih likova i radnje. Ljudi često navode priliku da sam zamišljaš nove svjetove i odnose unutar njega ; eksterijera, interijera, likova, kao jednu od najvećih čari knjige. U umjetnosti kojoj je riječ jedini medij, imaginacija je nužnost za puninu njezina doživljaja. Tad shvaćaš da je svako čitanje jedinstveno i duboko intimno, jer koliko god autor davao sugestija, svatko si ih vizualno podčinjava sebi. Bilo bi zanimljivo kad bismo mogli vidjeti vizualna predočenja tuđe pročitane knjige i doći do zaključka da smo iako smo pročitali isti tekst, u sebe unijeli sasvim druge knjige. Tako ni ja ne mogu govoriti ništa izvan svojih navika i percepcije, ali odlučila sam podijeliti par posebitosti iz svog vizualnog književnog života.

Kroz cijeli svoj život, kao prvo, imam poseban odnos s opisima boje kose lika. Gotovo uvijek piščeva boja u konfliktu je s mojom. Moj crnokos lik uvijek u književnoj stvarnosti ima plavu i obratno.To me ozbiljno natjeralo da dobro razmislim bih li htjela, da i sama pišem fikciju, uključiti detalj o boji kose lika u priču ili ostaviti čitateljima da misle o njemu kako god žele. U mojem limitiranom iskustvu pisanja fikcije znam da je izrazito zabavno birati fizičke karakteristike fiktivne osobe koju stvaraš, pa je pitanje možeš li izdržati da to svome čitatelju prešutiš. Buntovnik kakav jesam, uvijek nastavim zamišljati 'svoju' boju kose.

Kad je riječ o zamišljanju likova, svakakvih se procesa nastanka i kombinacija nađe. Ženski lik koji mi je bio posebno drag, lik Caitlin u knjizi 'Disati pod vodom', zamišljala sam kao mlađu verziju meni prekrasne i najdraže glumice Michelle Williams. Zanimljiv mi je trik koji naš um izvode, vjerojatno ljude koji su nam dragi i književne likove kojima smo naklonjeni prirodno stavljamo u jedno.

Lika 'Giovannijeve sobe' Jamesa Baldwina, moje najdraže, iz nekog sam razloga tako zamišljala kao Doug Robba, pjevača Hoobastanka. Ne točno tako, ali Doug je bio baza prema kojoj se lik Giovannija vizualno oblikovao. Iako Doug Robb nipošto ne djeluje kao Talijan, moja verzija Douga u misiji mog internog Giovannija prilagodila se tako da zapravo ima smisla.

Znam da sam uvijek prepuna ovakvih priča koje zvuče kao lovačke (kao da sam jedna od onih što vole izmišljati proživljene sinkronicitete), ali to što graniče s paranormalnim ne čini ih manje istinitima. Kad sam bila u srednjoj školi, ljeti sam radila u suvenirnici čije su mušterije bili isključivo turisti. Posljedično sam imala puno kontakta s raznim ljudima na dnevnoj bazi. Jednom su mi mušterije bila grupa od tri ili četiri mladića od kojih je jedan izgledao točno kao što izgleda moj Giovanni. Nisam mogla vjerovati, ali još ga pamtim. Ono što je luđe, ti dečki nisu bili Talijani, ali jedan je od njih komično oponašao neke rečenice na talijanskom (spominjao je dva cappuccina, na što smo se njegovi prijatelji i ja smijali). Ako je netko imao takva iskustva, da je u stvarnom životu vidio svog književnog lika, voljela bih to čuti.

Ekranizacije filmova podržavam, ali istina je da se film lako uplete u iskustvo čitanja. Jedna od mojih najdražih knjiga je 'Okajanje' Iana McEwana. Nekoliko godina poslije gledala sam i film. Pa iako recimo, James McAvoy jest pripadnik grupe mojih najdražih glumaca, rekla sam da ću pokušati ostati dosljedna zamišljanju likova onako kako sam ih u svome umnom oku začela.

Kad je u pitanju moj najdraži film i najdraža priča u jednome : 'Planina Brokeback', nije mi problem što likove u priči zamišljam prema filmu, dapače, vidim samo savršenstvo u tome.

U nekim slučajevima događaju se i ozbiljne dileme. Draga mi je bila knjiga 'Tu sam pred tobom' autorice Jojo Moyes. Film nisam nikada gledala, ali vidjela sam da su likovi daleko ljepši u filmu i pravi je izazov odlučiti kojim vizualnim putem krenuti ako se knjizi ikada vratim. Doduše, čitala sam nastavak 2018. te sam glavnu junakinju automatski prilagodila svojoj originalnoj verziji.

Ponekad su likovi prikazani na naslovnoj stranici i ako mi odgovaraju, dogodilo se i da ih preuzmem. Jedna knjiga koju volim, 'Matildin posljednji valcer' bila je primjer toga. Matildu sam kao na naslovnici, zamišljala kao slatku ženu kraće, valovite plave kose.

Ako sam negdje pročitala da je roman autobiografski, nerijetko ću glavnog junaka zamišljati kao autora. Iako se neću suživjeti s time da je u svakom trenutku priče riječ o autoru zaista (nitko ne zna gdje je granica između fakcije i fikcije!) Više puta događa mi se da shvatim da sam skoro došla do kraja knjige, a da glavnog lika, bio on u prvom ili trećem licu, uopće nisam vizualizirala. Zanimljiva mi je spoznaja da sam se recimo, sljubila s emocionalnim konturama književnog lika i njegovih doživljaja, a njegovo je lice magličasta fantomska pojava bez konkretne forme. A još neobičnije, ponekad jednu osobu zamišljam u više tijela kako se jedinice radnje izmjenjuju. Ponekad mi se jedan vizualni identitet ponavlja kroz više knjiga, kao što se stvarni glumac pojavljuje u više filmova ili kazališnih predstava.

Tko god misli da je čitanje dosadno i nestimulativno, dobrano je u krivu.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.