petak, 29. listopada 2021.

Zdravka Prnić | Maginje


Spuštala se niz stepenice sporo i oprezno, potpuno zatočena vrtlogom misli:” Četrdeset i dvije...” Da su tu Ameri, već bi sagradili lift, žičaru ili nešto treće, pomisli brišući kapljice znoja s čela. Uredili bi konačno obalu i prilaz, pa ne bi morala po skliskim kamenim stepenicama nabadati u špagericama kao po jajima, pomisli. Četrdeset i dvije stepenice. Nekad se spuštala njima kao od šale. Spustila je ručnik ispod planike. Da su sad Ameri tu, nje zasigurno ne bi bilo, pokosili bi oni sve, znala je ona to. Da, ima to neke prednosti, nemaš love ali zato imaš nedirnutu prirodu. Sunce bliješti iznad borova, reflektira se o namreškano slano plavetnilo i miluje maginje. Zagrize donju usnicu. Više joj dolazak stranaca nije izgledao kao dobra ideja.

Uvala je bila pusta. Borovi, planika, tri privezane barke i ona. Spustila je torbu, skinula haljinu i skočila sa stijene. Ronila je dugo, a zatim otplivala kraulom do kraja uvale. “Četrdeset i dvije”, odbijalo se od valove i zaranjalo s njom, šumjelo u ušima, svaki put kad bi uhvatila dah i zaronila.

“Kad je dovraga ostarjela?”, mrmljala je sebi u bradu dok je plivala, do iznemoglosti. “Moram se skulirati, pod hitno”, gunđala je potom na obali dok se gotovo ljutito, kao da se kažnjava, brisala ručnikom. Odmjeravala je tu kožu koja je počela, polako ali sigurno, otkazivati poslušnost. Svaki put kad se ubijala vježbajući kako bi skinula neželjeni višak, pojavile bi se strije. O trudila se ona svojski, kupovala kremice, bademova ulja, mackala svakog dana jutrom i večeri, ali bezdušne bijele pruge, nisu se dale otjerati. A ovog proljeća pojavila se nova pošast. Svakodnevno vježbanje već dvadeset godina, tri puta tjedno teretana, dva puta tjedno thai bo, plus plivanje, a rezultat - celulit!

Ugledala sam je pod planikom, već s vrha stepenica. Znala sam da ću je tu naći. Uvijek se skrivala za rođendan. Spuštajući se, razmišljala sam ponovno jesam li odabrala dobar poklon.

— Ola, Chiquita!

— Ola!

Spuštam ručnik na stijenu do nje. Vadim knjižicu umotanu u purpurni omot s velikom mašnom.

— Sretan ti dvadeset i četvrti!

— Da, baš dvadeset i četvrti! — progunđa ona.

—Pa, to su samo brojevi, Chiquita.

Šuti. Mršti se. Otvara poklon.

— Što si mi htjela poručiti? — pita me, podignutih obrva, pogledavajući u naslov knjige, pa u mene.

— To je samo knjiga, Chiquita.

— Kod tebe nikad ništa nije “samo”. — pogledava me ispod trepavica.

Vrti stranice, čita pogovor, bilješku o piscu. Opet se mršti.

— Misliš da pretjerujem?

— Mislim da trebaš prihvatiti ...— htjedoh reći starenje, pa se brzo predomislih — svoje godine i pustiti tijelo da diše.

Mršti se, nije sretna mojim odgovorom.

—Moraš mi napraviti novu dijetu, skini mi još kalorija.

— Već jedeš premalo...— protestiram, ali znam da me neće poslušati. Odbija shvatiti da ne može izgledati kao dvadesetogodišnjakinja. I znam da razmišlja već neko vrijeme o plastičnoj kirurgiji.

Zvuk mobitela prekida našu raspravu. Zašto, za boga miloga, u ovoj prekrasnoj prirodi ima upaljen mobitel, pitam se po tko zna koji put. Ustaje, obrazi su joj rumeni poput dozrelih maginja u krošnji. Cvrkuće nešto potiho u slušalicu. Udaljava se prema stijeni.

Zvuk klompa odzvanja s vrha stepenica. Zatvorenih očiju znam, tko još stiže. Maria još jedina zna za naše skrovište pod planikom. Nakon par minuta spušta ručnik pored mene. Ljubi me bučno u obraz. Iz torbe vadi poklon.

— Umalo sam zaboravila. — uzdahne duboko — S kim toliko brblja? Zovem je već sat vremena.

— Ah...znaš već.

— Jedan od onih derišta?

Šutim. Ne znam što bih rekla. Nisam pobornik onog, mlađe je slađe. Ali, tko sam ja da sudim. Maria maže svoju blijedu kožu, gotovo bešćutno. Sjedam na ručnik, gledam te ljute, krute pokrete.

— Što je, mila?

Gleda me očima koje plivaju, potapaju se. Vidim to čak i kroz sunčane naočale.

— Je li mala?

Spušta pogled. Jedna joj suza klizi niz obraz. Ne briše je. Pušta da kapne niz bradu.

— Ne jede?

Odmahuje glavom. Guta novu navalu suza. Utrljava bjesomučno kremu za sunčanje po tijelu. Hvatam joj dlanove. Držim je čvrsto. Osjećam kako joj krv buja u žilama.

— Moraš se smiriti, mila.

Skidam joj naočale. Brišem joj mokro lice. Prigušeno jeca.

— Hrane je na sondu. — drhtavim isprekidanim glasom šapće — Kako to nisam uočila na vrijeme?

— Moraš si prestati predbacivati. Znaš kako je vješto sve skrivala od tebe.

Maria klima glavom, ali znam da se ždere od krivnje. Ne može si oprostiti što nije na vrijeme kod kćeri uočila prve znakove anoreksije. A sad je vrag odnio šalu, morali su je hospitalizirati. Maria se naglo uspravi na ručniku, obriše haljinom lice i stavi naočale.

— Nemoj ispred nje, danas joj je rođendan, da ne kvarimo...

Sjedaju zajedno na jedan ručnik. Maria pruža poklon slavljenici.

— Zbog tebe sam morala bauljati po sexi shopu!

Ova znatiželjno zaviruje u ljubičasti omot.

— I hoću sve sočne detalje kad ih isprobaš!

Planika se nad njima još više povila. Dozreli plodovi još su, čini mi se, rumeniji no jutros.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.