četvrtak, 13. prosinca 2018.

Zdravka Prnić | Žeđ



Dopusti da noćas šutimo
Pretvarajmo se
da zaleđeni monolit
ne strši između nas
Rastalimo ga noćas
Dopusti da se skrijem
u tvom oku
Ogledavat´ ću se u njemu
kad ne gledaš
Ukrast´ću ti osmjehe
s ruba usana
Ušuškati se u mekoću
tvoga vrata
Osluškivati nabujalu žilu
kako otkucava
Nemoj ništa reći
Pusti da noćas naša tijela
govore za nas
Ti budi onaj muškarac
čiji prsti ostavljaju tragove
utisnute u bjelinu
mog epidermisa
I nemoj reći ništa
kad usne zagrizu
rub tvojih usana
Kad te nestrpljiva bedra
ukliješte u zagrljaj
Kad tijelo nemoćno zadrhti
pod tvojom težinom
Dopusti da noćas šutimo
Jutrom me nahrani datulama
Zagrij mi hladne tabane
Još jednom za kraj
Predvorje Sahare se rasušilo
Pasat je otplavio
stihove koje sam čuvala
Ostao je samo slani estuarij
na lijevom obrazu
I neuništivi monolit
između nas.

Nema komentara :

Objavi komentar