Zdravka Prnić | Žene koje (ne) trče s vukovima

 

Ponedjeljkom su kave uvijek gorke

A ona se trudi sačuvati suzu

Što klati se na obzoru oka

Hoće li kapnuti?

Šutim

Riječi zatočene u grlu čekaju

Plave me oči, podbuhle, gledaju

Pitanja izlijeću nijemo 

Poput grlica iz gnijezda

Ne znam kako bih joj rekla

Umotala u celofan

Da manje boli

Zato slušam u tišini

Sat na zidu otkucava

Konobarica ispire vinske čaše

Zvuk stakla para tišinu

Sjećam se, ne tako davno, njenog ushita

Zaljubljenog pogleda

Očaravajućeg osmijeha sretne žene

Iskrica što frcaju iz zjenica

Sjećam se i dva broja većih košulja

Nešto kasnije

Predugačkih džempera

I slojeva pudera 

Nisu uspjeli sakriti modrice

Gledam je sada i ne pronalazim riječi

Što bi se, uostalom, još moglo reći

Pokušala sam je upozoriti, na vrijeme

Ali do zaljubljenog srca ništa nije dopiralo

Ruke joj slomljeno leže u krilu

Ramena pogurena

Umorna je, kaže od svega

Znam mila, crveni plamičci spaljuju

Nevoljenu ženu

Oganj guta poniženja

Vatra je dogorjela

I ne boli ništa manje, dok tinja

Slane kapi kaplju u šalicu

Dušo, vuk dlaku mijenja

Ali ćud nikada

Možeš promijeniti samo sebe

Slušam eho svojih riječi 

Da, znam rekla sam joj to 

Na nekim prošlim kavama

Dok je tolerirala

Praštala

Nalazila opravdanja

Davala mu vremena

Pijesak je iscurio

Klatno se zaustavilo

Ne zato što mu ona ne bi 

Još jednom pružila priliku

I još jednom pogriješila!

Ne, on to nije ni tražio

Komotno se odselio k mami

Da se naspava

Noću beba plače

Sad može s dečkima na pivo

Umjesto da mijenja pelene

I umoran je od tog presinga

E, moja Malena

Možeš samo na jednog vuka utjecati

Onog kojeg dojiš u kasnim satima

Kojeg štitiš ranjenim rukama

I ne plači više

Ne možeš dijete nahraniti suzama.