ponedjeljak, 11. veljače 2019.

Zdravka Prnić | Kad bi pjesma...


Moja pjesma fermentira
sklupčala se poput fetusa
uglavila između dva rebra
Šuti
Ne da slutnji da joj priđe
ne da peru da je ovjekovječi
umiva se cvijetom marelice
Čeka
Zima je i moja pjesma vegetira
pletem joj vuneni šal
pokrivam je i mazim
Diše
Dok ja želim ovdje i sada
Ona luta dalekim prostranstvima
Da joj je u Sahari biti
Sanja
Sad me već ljuti ta tvrdoglavost
Hajde, ne glumi da se stidiš
Izađi iz skrovišta
Gleda
Dobro, vidim posvađat ćemo se
moje pero, pjesma i ja
očajnički trebam zapisati ...
Koluta očima
Odustala sam, razočarana
Spremila pero i tintu
Odgurnula papir
Uzdiše
No, hajde šašavice jedna
znam da moraš pisati
ali zašto baš mene
pored tolikih pjesama
Tišina
Moja pjesma se razgolitila
vjetar joj raznosi inje
ljubi u debelom snijegu
Namiguje
Jutro je i pjesma mi šapće
nahrani me
žlicom od masline
Oblizuje se
I baš sad moraš pisati
ljutito me gleda
ona bi ronila
na leđima dupina
Stavlja masku
Može sad, pitam
Vrti glavom osupnuta
srela je kaže mladog sokola
poučit će je letu
Odustajem
A ona se zadovoljno smješka
Izvinula je kralježnicu
Ispružila se na ležaljci
Pričaj mi
Pijucka prošek s ledom
Život je tako kratak, uzdiše
Hajde da živimo dan po dan
Ok
I znaš što, ne dam ti da pišeš
Sve dok me ne odvedeš u Saharu
Slikat ćemo mandale u pijesku
Može?
Klimam glavom
Kupit ćeš mi toplu šubaru
pa ćemo lunjati polarnom noći
sve dok  polarno ludilo ne prođe
Zadihala se
Popet ćemo se na Mont Blanc
sjuriti niz padinu sanjkama
pa se grijati pored kamina
Trlja dlanove
Gnijezdi se, ušuškava
sklupčala se ponovno
pod rebro...


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.