Kolumne

subota, 20. listopada 2018.

Zdravka Prnić | Tiramol





Bila je posve drugačija. Nije to baš najbolji
Pridjev, ali eto. Ne umijem bolje
Budila se prije svitanja. U tirkiznom rokovniku
Pod prozorom zapisivala bi šture natuknice
Da ih ne zaboravi. Promrzla bi se vraćala
U postelju. Gnijezdila se u mom naručju
Grijala hladne tabane. Smrzute dlanove
Ljubila me željno, posve drugačije, nego
Večer prije. Nisam se mogao oteti dojmu
Kako su tome krive one natuknice. Nažvrljane
Netom nakon sna. U kojem je uvijek nešto fino
Mrmljala. I osjećao sam se pomalo prevarenim
Iako nisam imao pravo na to. Ne, nisam se bunio
Požudno sam tražio još. I nisam postavljao pitanja
Jutrom se teško budila. Omamljena od naših
Jutrenja. Dok bi ispijala vreli čaj, kuhala kavu
Nakon tuširanja, njene su se natuknice pretvarale
U rijeke sentenci. Na perforiranim zelenim papirima
Po kojima sam nespretno nekoliko puta
Prolio kavu i njen čaj. Očekivao sam buru
No ona bi u tišini, na tiramol vješala
Prolivene stihove.Govorila je, sad će biti bolji
S dramskim pauzama. Imala je taj izraz lica
Sjaj u očima. Zbog kojeg sam bio, barem na tren
Ljubomoran. Volio bih da sam uspio proniknuti
U tajnu iza tih vjeđa. No tih dana sam živio
Najblaže rečeno, tristo na sat.
Odgrizla bi kuščić mog peciva. Popila gutljaj
Jogurta. Kasnio sam, kao i obično
Oblačio se u brzini, pogledavao na sat
Na vratima u neprilici smišljao, po navici
Neku novu laž. Ona bi mi dlanom prekrila usne.
Pssst... Sačuvaj nešto za drugi put.
Da, bila je posve drugačija. I žao mi je sad
Što nisam nikad zavirio. U te rasušene stihove
Pod drvenim štipaljkama.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.