srijeda, 15. svibnja 2019.

Zdravka Prnić | Svitanje


Sjećanje oslobođeno okova lebdi nošeno jutarnjom friškinom. Spuštam se niz zarasli puteljak. Smokve ostavljaju rasprsnuti krvavi trag. Moja se sjećanja odbijaju o raspucale suhozide.

Tvoja lebde u odbljescima. Bokeh u tisuću nježnih boja tka tanku liniju između nas. U rijetkim trenutcima kad usporim do tišine dah. Misli se pretaču u zablude, uljepšavaju utrnuta sjećanja. Ovijena poput babuške u pet korotnih oklopa, skidam jedan po jedan. Između njih podivljala drača i miris smilja. U nutrini ogledaju se ranjene babuške u zrcalima. Razlomljene krhotine pelina sakupljam batiškovom u predziđe bubrega. Niz obronak se valja osoljeno jutro. U lokvici odraz rozete sv.Antuna.

Samoća udaljava, razlama. U lelujanju šterike tek fragmenti nas.

1 komentar :

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.