srijeda, 7. listopada 2020.

Zdravka Prnić | Morska

Stajala sam to jutro promrzla na ponistri omotana samo u bijeli plet preko spavaćice. Zora je dizala sporo pramenove magle, a krovovi su poput stećaka izvirivali kroz njenu koprenu. Luka se jedva nazirala na dnu ulice. Režući pogledom maglu vidjela sam desetak minuta kasnije vapor kako uplovljava. Poznati zvuk prolomio se obalom. Upirem oči, raščlanjujem maglu ne bih li bolje vidjela. S ove udaljenosti ljudi su kao šahovske figurice i nije ih lako razaznati, no nekako sam sigurna da bih u svoj toj gužvi tvoj kaput prepoznala.

Zatvaram ponistru, hladno je i magla se zavlači pod koltrine. Glupo je da tako zurim u maglu, ionako se nećeš zaputiti ovamo.

Zadnji put sam prekršila ono zlatno pravilo, nikad se ne kontreštavati zadnjeg dana. Zadnji dan se tihuje i odbrojava sate. A ja sam se tako glupo snervala i rekla sve ono što treba i ne treba. U bijesu sam ili očaju, tko će ga znati više, vrisnula da više ne dolaziš i da mi ne trebaš.

Potom sam blesavo, baš kao i uvijek, mjesecima slušala more i krik galebova, stajala na ovoj ponistri zagledana u pučinu, kao da će se plavetnilo rastočiti. Da sam bar nešto ostavila, neki džemper, lulu, nešto po što bi se sad mogao vratiti. Ali nisam, spakirala sam u nekoliko kutija tvoje stvari i pod orkanskom navalom nagomilanih suza poslala ih tvojoj materi.

  Vraćam se u sobu. Zatvaram škure. Mrak će mi skriti da je zora svanula, uvjeravam samu sebe. Zavlačim se pod deku i sklupčana tražim mir postelje. Prespavati. Samo ću prespavati tvoj povratak, koji to nije. Bar ne za mene. 

                                                                              ~~~

Sklupčana poput fetusa, pod toplom dekom, čvrsto stišćem kapke, ne dopuštam svjetlosti ulazak pod vjeđe. Imam blokirani suzni kanal, sama sebi donosim dijagnozu. Ponekad bih voljela da nisam slušala osam sati biologije tjedno. Sad bi suze za mene bile samo fluid. 

Ovako  ih osjećam kako se slijevaju preko rožnice u jezerce. Vizualiziram ih, kap po kap, a jezerce nalikuje Tanganjiki. Kriptodepresija, suze ostaju na dnu, a na površinu ne izbija ništa. To je zbog nadmorske visine, objašnjavam samoj sebi. Suzne točkice štrajkaju, ne usisavaju, odbijaju zaprimiti suze. Tako one tonu stalno na dno. Znala sam da mora postojati razlog zašto su nastale kriptodepresije, nemaju oni geografi pojma. Njima nikad nije otkazao suzni aparat.

Zvuk parlafona trgne me iz misli. Neću ustati. Znam već, to je Stjepan, poštar. Zvoni i kad nije ništa hitno i ne treba ništa potpisati. Poslije se pravda kako te dvije kuvertice nisu mogle stati u sandučić a da se pritom ne zgužvaju. Ona potom koluta očima, dok Mare, susjeda s prvog kata, viri kroz škure i pažljivo osluškuje svaku riječ. Zato sad odbijam ustati. Na bolovanju sam. Ne radi mi suzni aparat. Mare će na koncu otvoriti vrata i preuzeti poštu. Ponovno stišćem kapke.

Baš kad se činilo kako ću utonuti u san, tišinu sobe prereže zvuk telefona. Nevoljko se izvlačim ispod deke, puštam poneku razlomljenu zraku svjetla što se provukla kroz pritvorene škure da dopre do mene. Podižem kao u usporenom filmu slušalicu starog crnog telefona.

- Da.

- Zar mi nećeš otvoriti vrata?

Prasak tone svjetlucavih izboja pred očima. Tko kaže da je sve to oku nevidljivo?

- Gdje si?

- Na govornici, preko puta.

Um je sumnjičav, al oku uvijek vjeruje. To je stoga jer sam vizualan tip, objašnjavam samoj sebi. Odlažem slušalicu na radni stol i otvaram škure. 

Ispod krošnje stare lipe u maloj ostakljenoj govornici, isfrižanoj silnim porukama i crtežima, stojiš u kratkom modrom kaputu. Gledam u nevjerici nekoliko trenutaka, a potom istrčim van. Onako u tankoj spavaćici i klompama. Iza sebe čujem kako se kroz škure i maglu probija Marin glas iz prizemlja:

-U ime Isusovo, tako gola na cestu izaći!

Skidaš kaput i skrivaš me pod njega. Šutimo. Prvi dan se ne govori. Ne smijem to opet zaboraviti.

Orkansko jugo vitla gradom i nosi vrećice, prašinu, lišće i jednu izgubljenu tenisicu. Lupa silovito o škure. Budim se. Palim malu plavu lampadinu na škafetinu. Ustajem. Otpit ću gutljaj vode s limunom. Jednom će mi se ta noćna mora prestati vraćati, valjda. Taj san o crvenoj staklenoj govornici koja nikad nije postojala preko puta, ali je tako stvarna u snu. 

                                                                          ~~~

Danas se jugo stišalo. Bonaca je. Čak i galebovi ne lete. Mare je partila i uz zvuke limene glazbe, po vlastitoj želji, sad počiva pod dva bora. Nije htjela cvijeće na odru, samo stručke ružmarina. Nećakinja kojoj je sve ostavila, nije došla. Daleko je Švicarska, doći će na ljeto, kad zatopli. 

Sad se glupo osjećam, jer stojim u njenom stanu punom ljudi koji jedu kolače i prepričavaju (ne)zgode iz života, kao da se ništa nije desilo. Gledam kroz odškrinute škure luku sa šalicom gorkaste kave u ruci, baš onako kako je ona to stalno činila. I vidiš sad, što ti je život, stalno sam gunđala zbog toga, a sad mi nedostaje. Tko će me sad kontrolirati, kad izlazim i s kim? I kroz škure pred zoru promrmljati:

- U ovu uru se pristojne cure ne vraćaju kući. Gospe moja, kakva su ovo vrimena došla...

Tko će vikati za mnom da mi je suknjica prekratka i da pristojne ženskice trebaju sakriti koljena? Bože mili, nikad nisam mislila da će mi tako nedostajati. Tanganjika se prepunila, prelijeva se u slapovima i razmazuje mi onu kao fol vodootpornu maskaru, što sam je masno platila. I već je čujem kako mrmlja iza škura:

- Što si se toliko inkartala? Što će ti toliko piture, dite moje?

Sad se smijem i plačem, istovremeno i gledam neke začuđene poglede kako me promatraju. 

Mare je za mene bila prilična nepoznanica sve do jednog utorka kad se poskliznula i iščašila zglob. Dozivala me je sve dok nisam strčala dolje k njoj. Probale smo mi štetu sanirati domaćim lijekovima, umotavale zglob u hladnu rakiju i kupus. Pravile obloge od lavande i limuna. Ali zglob je i dalje oticao. Na koncu Mare je obukla  svečanu crnu opravicu, koju je inače nosila nedjeljom na misu i razočarano izjavila:

- Ipak moramo kod dotura.

Nosila je longetu dugo. Stare kosti teško su srastale, a doktori su tvrdili da smo i prekasno došle. Mare je na sve to samo odmahivala rukom:

- Svako zlo, za neko dobro!

Nisam tad shvaćala što bi u lomljenju zgloba moglo biti dobro, ali to se od nekog mladog i zelenog i ne očekuje, zar ne? 

Mare je tako nepovratno ušla u moj život. Neko vrijeme je bila potpuno ovisna o meni. Kad me je napokon primila na svoju stranu sjene, moja percepcija se sasvim izmijenila. Onkraj škura, Mare je bila jedna posve druga žena. 

Na škafetinu, pored uzglavlja čuvala je crno-bijelu fotografiju na kojoj je stajao mornar s lulom. Po zidovima u malim ovalnim okvirima stajale su sve uspomene što ih je od rata i bombardiranja sačuvala. Prateći moj pogled Mare je zadovoljno klimnula glavom. Kao hipnotizirana, dolazila sam svakog dana skuhati joj obrok na žlicu i po još štorija iz prošlosti što su se zavukle u stare fotografije, a  naše druženje proteglo se još puno godina nakon što je Marin zglob zacijelio.

Gotovo svakog dana Mare je brižljivo skidala prašinu sa fotografija, nježno i pažljivo kao da bi jačim pritiskom mogla otkrhnuti uspomene. Tako sam saznala sve o njenim roditeljima, težacima; potom  kako je nekad izgledala peškarija, gdje je završavao Varoš, a otkrih tako i da su na mjestu naše današnje zgrade  nekad bili vinogradi i maslinici. Njene brižljivo čuvane fotografije svjedočile su o tome.  Saznala sam tako sve o vremenu u kojem je odrastala i sve sudbine i putove kojima su članovi njene obitelji prkosili.

Samo o jednoj fotografiji Mare nikad nije govorila. Onoj na kojoj je mornar s lulom u ruci, a ja se nisam usudila pitati. Pa smo tako dugih petnaest godina šutnjom "govorile" o njemu. Ponekad tišina kaže više od riječi. 

Prošle godine Mare me je jednog utorka zamolila da je odvezem do luke. Bila je tad već poprilično onemoćala i napor joj je bio učiniti i ona dva koraka do kupaonice. No tog poslijepodneva obukla je svoju svečanu crnu opravicu i spremno me dočekala s nekoliko grančica ružmarina u rukama. 

Putem je Mare šutjela. Na obali je stajala dugo zagledana u neku točku na rubu akvatorija, a zatim bacila u more one grančice ružmarina. Potom smo se u tišini vratile kući. Te večeri Mare je jedan jedini put spomenula Tonča, što ga je more odnijelo prije pedeset i šest godina. Ona je tad obukla crninu i u koroti provela cijeli život, uvijek zagledana u more s prozora, kao da će joj se zaručnik nekim čudom ipak vratiti.

Onaj ružmarin me je zbunjivao, nisam nikad vidjela da žene u more ružmarin bacaju, no nisam se usudila pitati. Mare je ipak pročitala moje misli, pa je gladeći nježno oval i fotografiju u njemu prošaptala:

- To je zato da mu postelja miriše.

Iste večeri Mare je jedan jedini put upitala za mornara čiji džemper sam tako ishitreno spakirala i poslala, pa se sad kad mlati jugo ili kad su magle nad lukom beskrajno duge, nemam umotati čime.

- Ne, nismo se sreli, nikad više. Do savršenstva smo uvježbali manevar izbjegavanja. Svaki kormilar bi nam pozavidio na vještini. 

Mare je šutjela neko vrijeme a potom oprezno dodala:

-Ponos je vražja stvar.

  Kad su svi gosti otišli, oprala sam tonu posuđa i pustila Tanganjiku da se isprazni do kraja. Potom sam zaključala vrata, pa umjesto u svoj stan pošla u šetnju. Nedostajalo mi je zraka i kod kuće bih se osjećala kao pantera zaključana u kavezu.

Na istočnom dijelu grada, u maloj lučici, već pomalo zaboravljenoj od svih, uvijek je vladala neopisiva mirnoća. Spustila sam kavu za van u maloj kartonskoj čaši na drveni mul i odlučila tu sačekati zalazak. Samo koju sekundu nakon toga jedna mala djevojčica od tri-četiri godine dotrčala je do obale. Pronalazila je u pijesku ogrce i brbavice i oduševljeno pljeskala ručicama. Kad je stigla do mula, znala sam da njenom oduševljenju neće biti kraja. U plićaku se skrivala mala morska zvijezda. Mala je oduševljeno vrisnula:

- Nono, vidi morska!

Sagnula se potom i gotovo nosićem dotaknula more.

- Nono!

Odgovora nije bilo. Nije se valjda mala izgubila? Okrenem se zabrinuto i sudarim s poznatom nijansom modre u njegovim očima. Tolike godine uvježbavanja i manevriranja a sad sam posve nespremna na sudar s modrinom. 

- Nono! Morska! 

On spusti pogled i priđe maloj. 

- Zasto nije cuvena? - zapitkuje malena i dalje.

On šuti, čučnuo je i briše maramicom malenoj mokre dlanove. Malena se okrene prema meni :

- Teto zasto nije cuvena?

- Pa ima i smeđih i narančastih. Ovisi tko ih je iz morske dubine donio, morske vile ili sirene - odgovorim prvo što mi je napamet palo.  

- Hajde, moramo poći, već je kasno - čujem kako joj govori. Diže je u naručje, oprezno manevrira, okreće se tako da me ne okrzne pogledom.

- Reci teti pa-pa - čujem kako govori već okrenut leđima. Malena ga grli ručicama i maše mi desnim dlanom. Odmahujem joj.

Ostajem na mulu. Čekam da užarena kugla sasvim zaroni i rastoči svu modrinu u tminu. 

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.