Petra Podhorsky | Prije svega žena

  

Već dugo sam htjela nazvati jednu svoju kolumnu ovako. Pišem iz perspektive gluhe žene koja se nosi sa svojim „nedostatkom“, a ponekad s prednostima, s poslom, djecom i sve što uz to ide… A toga je nekad brdo.

Čim sam pomislila na brdo, odmah mi se ukazalo ono na našem obližnjem Jakuševcu. Mislim da moje brdo problema izgleda nekad upravo tako, to brdo smeća, a ne sveukupnih problema. Neki su normalni, „slatki“ i daju pogon životu – muči me to što sam pomislila na Jakuševac, čim pomislih na probleme – stavljam smeće na jednu hrpicu i stvorilo se brdo.

Idemo malo ispočetka, ovo mi je terapijska zadaća, a dužna sam barem jedanput u tri mjeseca nešto napisati. 

Rodila sam se kao čujuća djevojčica u skladnoj obitelji kao drugo dijete, a kasnije sam postala srednje dijete. Oduvijek sam željela tu mlađu sestru. Starija je bila moje prvo ja, a mlađa je postala moje malo ja.

S vremenom smo sve tri sestre postale svoje zasebno ja i osnovale obitelj. Moje ja je počelo rasti i razvijati se tek od moje 12. godine, kad sam ostala bez sluha uslijed bolesti, i tako se, osim izgledom i (ne)karakterom, i time izdvojila od svojih sestrica. Bilo nam je lijepo djetinjstvo, imale smo i pesicu i zapravo svuda išle s roditeljima, na čemu sam im danas zahvalna. Pogotovo iz ovog sada kuta, kada ja ne mogu priuštiti svojoj djeci ono što su oni tada nama (mogli).

Završila sam školu Primijenjene umjetnosti i dizajna, najviše zato jer je to bila najpogodnija škola za nekoga oštećena sluha, a imala sam i laganu umjetničku žicu. Ona bi postala jača da sam je razvila za to vrijeme i poslije i da sam se identificirala s pozivom umjetnika, ali (zato sam i ovdje), imam problema s identifikacijom te je moj put išao dalje, eksperimentirajući s Filozofskim fakultetom (etnologija i poljski jezik), a nakon toga s radnim navikama u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Uh, uspio je eksperiment, jer sam i dan danas u njoj i radim kao katalogizator i prehranjujem svoju malu obitelj.

Petra Podhorsky | Priča o očima

  

Ovo nije priča o ušima koje ne čuju pa se koriste aparatićem niti priča i hvalospjev pužnici koja je pomogla da se čuju zvukovi, ptičice, muzika, sva ona prometna buka, tipke i sve što sam vam napričala… Sve je to prekrasno! Nije priča ni o rukama i znakovnom jeziku, koji je jako, jako praktičan i odlično sredstvo komuniciranja, prekrasan, slikovit, logičan, maštovit. Nije priča ni o naočalama koje pomažu da se malo oštrije vidi pa se zameću, lome, pucaju, magle, gube i padaju s nosa.

Ovo bi trebala biti priča o „sedam osjetila“, koja su najveće čudo. A ne Taj Mahal. Bazilika sv. Petra, i Sahara...Vidjeti, čuti, mirisati, okusiti, osjetiti…

Priča je to o očima, onima koje ostaju nakon svega i koje su pomagači kod očitavanja, praćenja, promatranja. Projektori našeg mozga koji ostaje dominantan kad čovjek ima problema sa sluhom. One koje vide, al' i gledaju, one koje nemaju oštu sliku, ali sve ipak procjenjuju, one koje drže cijelu sliku u okviru i bez kojih je jako teško, teško je bez njih i kad su jako slabe, i kad nemaš sliku...

Najviše od svih osjetila dugujem svojem vidu. Niti svjesni nismo koliko ovisimo o njemu, dok nam netko ne kaže, a sad moraš zaklopiti oči, moraš žmiriti, i biti mirna. Slušaj što ti govorim! Ako i to možeš.

Nekim čudom došla sam pod laser („dobitnica nagradne igre za mjesec listopad”) i dugogodišnja kratkovidnost mi je korigirana u sasvim pristojnu sliku. Ne trebam više naočale, progledala sam, ali doslovno. Slika je ista, ali osjećaj koji sam dobila nakon svega, dosta se promijenio. Jedina riječ koju mogu reći je – zahvalnost. Spoznala sam koliko su moje oči pretrpile, koliko su bile i koliko su uvijek preopterećene, umorne. Čudila sam se svojem umoru, nikad ga nisam mogla locirati. Vrat? Leđa? Križa? Trbuh? Pluća i disanje? Glava? Neee, oči su umorne, premorene, rade četverostruki posao, gledaju, procjenjuju, vide i služe kao potpora sluhu. I još masu toga!

Petra Podhorsky | Od zimskog crno-bijelila do proljetnog šarenila

  

Zaista se dogodila duga pauza, no to je samo prilika da se sakupe događaji, iskustva. Ovo mi je prilika da zapišem i podijelim s vama bogate događaje na sceni mojeg života, koji se, kako znate, dijeli (kao i svima) na više dijelova.

Netom prije Božića i zimskih blagdana, imali smo najbolji party koji sam ja ikada posjetila, a nije ih, ruku na srce, bilo jako puno. No, i oni koji su vrijedni partijaneri zdušno tvrde da je Black&White party udruge „Znakovi&To“ (Znakovito) bio jedan od najposjećenijih i najboljeg štimunga, organiziran po mjeri, od ulaza do dress code-a, distribucije pića, muzike, igara, druženja, šarenila u nacionalnosti (Francuzi kao gosti, Slovenci, možda još neki).

Nakon posjete modne revije modne kuće HOPE moje prijateljice Irene Berišić, koja radi prekrasnu kolekciju majica i haljinica sa motivima iz Svetog pisma i likovima Isusa (manekeni hodali, a u pozadini je glas govorio: „Ljubav je dobrostiva…“, „Ljubav je strpljiva… „) – slučajno sam saznala za party i krenula s prijateljicom iz znatiželje.

Slučajno sam bila odjevena u crnu majicu pa sam „prošla“ kao uzvanica. Ondje sam srela sve svoje stare prijatelje „gluvaše“, i band „Dlan Deaf“, kojima sam se nekoliko puta u zimi pridružila na probi i pratila ih. Suradnja je bila lijepa, no meni obaveze nisu dopustile ići s njima dalje. Naime, uz svoje probe u klubu dobre vibracije, krenula sam i k spomenutoj Ireni na vježbanje step-aerobica i pilatesa, jer je moje tijelo tražilo malo pokretanja. Vidite kako smo svestrane mi žene, a Irena i ja smo posjećivale zajedno vjeronauk, stoga mi je još i „ZNAKOVITIJE“ naše ponovno druženje na više polja. 

Petra Podhorsky | Odlasci, dolasci, Papa i djevojčica koja je ujedinila Hrvatsku

 

Dragi svi, proljeće nam je već stiglo kalendarski, no, dok pišem ovu kolumnu, vjetar huče, snijeg leprša, a zima se ne da, no nas više ova duga i hladna zima ne može prestrašiti. Ušli smo u novu 2013. godinu i s njom su mnogi dragi ljudi počeli odlaziti i dolaziti. Najprije je našu širu obitelj napustio Kauboj s Trnja, kako sam nazvala svojeg svekra, odnosno djed moje djece sa strane njihovog oca.

Odlazak je bio nenajavljen, nagao i šokantan; nitko zapravo nije spreman na takve trenutke kad se dogode. Djevojke su bile tužne, no dostojanstveno su se držale uz tatu na ispraćaju. Neke nove vrijednosti su se odmah ukazale. Na primjer, u smrti smo svi jednaki, nitko nije veći, manji, brži, bolji niti za neke nije manje tužno nego za druge. Svi odlazimo jednako kako smo i došli, sami, bespomoćni, siromašni, u okrilje našeg Stvoritelja.

Veljača je odnijela još neke drage ljude, baš kao da se dogodila lančana reakcija. To često bude tako, samo mi to rijetko primjećujemo. I najzad, tu je i djevojčica koja je imala neizlječivu bolest, a zvali su je Nora Fora – strašni lav, jer je „rikala“ kad bi doktori ušli u njezinu sobu, a nju je sve boljelo i jer se hrabro borila sa svojom strašnom bolešću, a imala je tek pet godina. Danas čitam Norin razgovor s njezinim tatom: ona ga je, naime, pitala hoće li je sada svi voljeti. Tata joj je u čudu odgovorio da tko ne bi volio strašnog lava, da ju svi vole. Nora se brinula za sav taj novac koji su ljudi skupili ujedinivši se u našoj maloj i krizom zahvaćenoj zemlji, koja kao da također boluje od neke neizlječive bolesti s kojom se bezuspješno bori. Nora je znala da neće nikad odrasti, da neće skupiti snage pa je rekla tati da ona ne može ozdraviti, da to ne ide tako kako su si svi oni zamislili, da se ona sretno zdrava vrati i otpočne novi život. No, ponudila je ono što može – da će čuvati svaku osobu koja je dala za nju novac i kad ode na nebo, bit će anđeo koji čuva ljude koji su se nje sjetili, koji su za nju navijali i koji su je voljeli. Odrasli ljudi ne vjeruju u anđele, no možda sada povjeruju, jer mala Nora je dala lekciju i najskeptičnijima, najmoćnijima, najjačima, i onima najtvrđih srdaca.

Petra Podhorsky | Nepodnošljiva lakoća slušanja

  

Čujem, tema ovog broja je CI, cochlear implant, i nekako mi se učini poznato, baš kao i svaka tema, nije mi nepoznata ni strana. No, kao da smo je već imali (a nismo). No, već sam pisala na početku našeg izlaženja kako sam doživjela novi sluh, kako sam se osjećala nakon operacije, kako sam slušala i čula i doživjela neke nove situacije paralelno sa svojim novim iskustvom (rastavu, lansiranje u život bez milosti i zastajkivanja, rezanje pupčane vrpce s mekanim oblakom koji me štitio od buke i neugode).

Dragi moji, danas živim nepodnošljivu lakoću slušanja. Ovih dana neumorno slušam stare stvari iz 80-ih godina, kad mi je bilo 10 do 17 godina, kad je ex-Yu rock bio kvalitetna stvar, kad se još nije znalo da će biti rata, da će se stara „Juga“ raspasti (mnogi gluhi su jugonostalgičari upravo zato jer je tada društvo bilo ujedinjeno, putovalo se i družilo bez granica, bilo je lijepih povlastica i – bilo je lijepo). Naletila ja tako na neke stvari, pjesme, riječi pronađem, pa nešto ne znam, nešto znam, al' uglavnom uživam u slušanju i svom tom osjećaju da mogu osjećati muziku i riječi i preseliti se 30 godina unatrag…To budi uspomene, ostaje neka sjeta nad vremenom kad sam „bila mlada“ i kad sam još čula. A zapravo sam, dragi moji, jako zahvalna što sam i toliko čula, što sad mogu opet, malo drugačije i na neki drugi kanal. Kao da sam promijenila program s prekidačem i sad ga gledam u boji i malo „zmiksanog“, s odmakom, jer su godine prošle. No, osjećam se zato – tako mlada! Opet mogu biti tamo gdje nisam mogla biti sve ove godine, jer sam bila zarobljena u nekoj gluhoći, gluha i nezainteresirana za neke stvari kao da mi je bio kraj svijeta time što sam počela raditi i općenito voditi utrku s vremenom. 

Ovih dana, kad počinje nova školska godina, a naša djeca kreću u ne znam više koji viši razred, imam novo pojačanje. Muzika mi je u pozadini mojeg posla koji obavljam na računalu, muzika je iza mene dok hodam i dok mislim na knjige i što sve treba kupiti, nabaviti. Muzika je oko mene kao neki mekani nevidljivi oblak koji ublažava udarce svakodnevice. Čudotvorna je i, kao što reče Ante Tomić – direktno nađe put do naših srca... A Tomić vlada inferiornijom umjetnošću – pisanjem. Rado sam gluha inferiorna spisateljica kolumne i urednica časopisa za gluhe, sve dok mogu slušati muziku…

Volim ja i tišinu – i prođu mjeseci dok ja opet ne navijem neku staru stvar (nemojte mi davati nove pjesme, ja se još nisam iživjela niti na starijima).

Na kraju vam mogu reći, čuli ili ne, bitno je naše stanje uma, duševno stanje. Osluškujemo lako jesmo li nezadovoljni, isfrustrirani, umorni ili smireni, ljuti ili obijesni.

Ako čujete svoja raspoloženja i pratite ih, kao promatrač sa strane, gledate kako prolaze – vi ste na dobrom putu. A ako vas neko raspoloženje dovede i do neke pjesme, slike ili dobrog filma i predstave, ma vi ste car. 

Petra Podhorsky | Naše kolibe i od čega su sazdane

  

Dugo, dugo je prošlo od zadnjeg (tro)broja. Bili smo vrlo zaposleni, radilo se na više projekata, 2 predstave. Sudjelovanje u jednoj dječjoj predstavi „Vuk i 3 prašćića“, donijelo mi je novo, vrijedno iskustvo. Ekipa od nas pet,   a   kasnije   i   više   njih,   vrijedno   je   radila   na   postuskršnjem „iznenađenju“ za djecu. Sekcija „Medeki“ Saveza gluhih, popularno zvanog „Kluba…“, naručila je predstavu za djecu u okviru uskršnjih blagdana i podjele poklona za najmlađe članove, većinom djecu članova (Saveza gluhih i nagluhih).

Negdje već na početku proba „zaštekala“ su mi se leđa. Prošlo je, zatim je Starija princeza odlučila mijenjati školu. Riješili smo i to. Točno sam primijetila kako me sve želi odvratiti u naumu da se potpuno posvetim onome što sam davno željela – glumi, i to za djecu. Zatim sam dobila zamjenu uloge pa sam mijenjala ulozi spol (iz ženske u mušku) i to bi, uglavnom, s moje strane priče, bilo – to.

Klasična priča, svima znana, obogaćena je načinom na koji komuniciraju likovi, naravno, pogađate – na znakovnom jeziku!

Prašćići, vuk, prodavač.. međusobno komuniciraju na vrlo jasnom i svima znanom znakovnom, a naratorica prevodi „čujućima“, dok zvučni efekti, muzika i rasvjeta upotpunjuju cijelu priču u jedan vrlo zgodan cjelovit efekt.

Najsmješniji je bio paradoks da su „bucmasti“ praščići imali među sobom jednu pravu trudnicu sa zaobljenim trbuščićem, ostali su „postali“ bucmasti i bili sočni za pojesti, a prodavač, kojeg je zaista bilo za vidjeti, predstavljao se kao – neuhranjen i mršav.

Petra Podhorsky | Malo o Emi

 

Nakon što sam vam se pomalo razbarušeno predstavila, pokušat ću biti “urednija”. Izvještaj o ugradnji pužnice ste već pročitali, ali ne dajte da vas zbuni, a i način na koji pišem. Naime, pišem kao “čujuća” osoba, odnosno ona koja čuje govor do u zadnje sitnice. Makar to ne postoji, naravno, nitko tako ne čuje. Mi ne čujemo, ali znamo komunicirati. Zato sam ja izmislila prijateljicu Emu, koja me sluša, i svojom šutnjom stalno je prisutna, kao nevidljiva podrška, odana i diskretna prijateljica. Ona se ne protivi, ne kritizira, ne prigovara, već samo – sluša. Ako vas živcira njezina šutnja, ne možete joj biti prijateljica, a niti ona vama, jer vam ona može ponuditi svoje uho i svoje rame za plakanje, srce i dušu. Ako vam to nije dovoljno, onda ni same ne znate slušati, druge ili sebe tek tada smo, cure moje, zaista gluhe. 

Nitko neće biti ispušten, mislim na sve vas koje volite pričati, a ponekad ne možete izreći sve što vas muči niti imate uvijek kome. Svi mamo svoje prijateljice, koje bi isto htjele da ih netko sluša. Izmjenjujemo se u tome.

Ema je posebna po tome što samo sluša. Izgradila me je malo po malo svojom šutnjom. Mislila sam najprije da me odbija, ne prihvaća, da sam joj glupa, dosadna, čudna, da joj idem na živce, da ju zbunjujem, kradem vrijeme možda se i nisam varala, vjerojatno je sve tako i bilo. No, kako je i dalje slušala, moje riječi su se počele pretakati u moje vlastito uho. Slušala sam samu sebe i shvatila – ja nedostajem samoj sebi, znanje mi je o samoj sebi premalo, moram se upoznati. Nikoga neću moći bolje upoznati, ako ne upoznam sebe, ako ne shvatim da dišem poput ostalih i ni poput mene. Naravno, različite smo, ali sve mi težimo za jednim – da budemo shvaćene i prihvaćene, da nas netko voli i pazi, sluša i gleda, potakne... Svaka od nas može jedna drugoj biti Ema, a Eme si možemo biti i mi same, kad nam nema zgodne prilike, kad nam je potreban razgovor, a teško je. Ponekad je to jako često, a tada osjećamo da nam se nešt’ “začepilo” – to je znak za Emu, da se treba k njoj okrenuti i “istresti” – ne na ukućane, ha! Ona je pojam samopomoći i njege za samu sebe. Nešto kao prva pomoć za loše raspoloženje i “bubanu” dušu.

Naravno, na prvom mjestu je naša vjera u dobro. Drugi puta bih malo više o tome pičala. Ema je samo proizvod te vjere koja je već bila tu, ali zatrpana sa smećem u različitim bojama i oblicima i slojevima – sumnjom, gorčinom, razočaranjem...

Sve smo mi to iskusile, kad se nismo osjetile prihvaćene. I nek’ vas ne zbuni što pišem kao čujuća – gluha sam 100% bez vanjskog dijela pužnice, ali sam puno čitala, puno razmišljala i – dovoljno iskusila. Jako sam sretna što nije sve bilo jako lijepo i sretno, jer nikada ne bih osjetila potrebu za Emom niti je našla. Ona je “izvukla” iz mene sve što je godinama, možda i iz doba djetinjstva, spavalo ispod smeća...

Nadam se da vas ne rastužujem, nego – budim. Buđenje nekad bude polagano i nježno, a nekad naglo i bolno. Kako kad, kako koje jutro. A ja vam želim uvijek, kao što ste polagano utonule u san, da se iz njega i polagano probudite.

Dobro jutro, cure i hajd’mo u novi dan! 

Petra Podhorsky | Zaljubljena Ema

  

Ohoho! Ema je zaljubljena. Ništa neobično, reći ćete, ali danas je dan zaljubljenih pa ćemo tu “uobičajenu” temu danas razraditi.

Moramo se malo maknuti od novina i vijesti koje pišu o katastrofama, nasilju, ratovima, sukobima, nesrećama... Makar su one dio života i svijeta, makar kažemo – “Neću čitati, samo me uznemiruje!”.

Danas ćemo misliti o zaljubljenosti, može i o ljubavi, makar su to dva različita pojma, no uvijek idu ruku pod ruku.

Ema se htjela zaljubiti. Tražila je u koga će se zaljubiti, možda nesvjesno, možda svjesno, ali tražila je romantiku. I našla ju je. Izvukla je iz sebe sve najljepše riječi, fraze, ozbiljne priče, šale, dosjetke – a sve onako kao da to radi usput, ležerno i bez pola muke, kao da to radi svaki dan. Možda je to i radila svaki dan, ali onaj kojemu je uputila, nije to znao, pa čak i da je mislio da joj je to uobičajeno, nije ga bilo briga – jer je to njemu bilo kao prvi puta. Dotaknula ga je Emina ruka, makar ne doslovno, makar ne u početku.

Kao da se probudio iz dubokog sna, kao da se nikada prije nije smijao, kao da nikada nije proveo tako neobično ispunjeno vrijeme. Bile su to minute, a djelovale su na njega kao sati. Bio je šokiran, osupnut, dirnut, zbunjen i pomalo ljut. Da, ljut. Kako se usuđuje na takav način ga uznemiravati, pa njemu je bilo baš dobro u onom dubokom snu, u kojem je sve zgusnuto i sporo, sve je poznato i prigušeno. Odjednom – svjetlost, prozračnost, toplina, ugoda, lakoća.

Petra Podhorsky | Gluhi roditelji – čujuća djeca ili tko je na dobitku?

  

Ponestalo mi je ideja pa sam se obratila svojoj kolegici, s kojom pretresam sve od nemila do nedraga. Naime, dok radimo, umjesto telefonske žice koristimo e-mail i, uz rad, zaista uz predan rad, dugotrajan, rutiniran i višegodišnji rad – pričamo kao da smo jedna uz drugu. Kad nam dosadi – dođemo jedna do druge i – nastavljamo. Potpuno atipično za današnju komunikaciju, no potpuno razumljivo s obzirom da nas muče slični problemi – same se nosimo sa životom i, makar smo zahvalne svojim roditeljima i sestrama na nemalo toga, na kraju se svatko sa svojim životom, poslom, djecom, promjenama raspoloženja i oscilacijama mora nositi – sam.

Dakle, kolegica je predložila da pišem o nama roditeljima koji smo nagluhi, gluhi, i o našoj djeci, koja su čujuća.

Što reći? 

Nije baš realna tema u jeku afere „lex Perković“, sankcija nad Hrvatskom i općenitog gospodarskog i političkog kraha Hrvatske. 

I, kako kaže Angel, imamo zastupnicu u zagrebačkom parlamentu, gluhu. 

Gledamo vijesti pomoću txt 888, ja svaku večer, a to je moje vrijeme mira i maženja s pesicom, koja je već sita i našetana. 

Petra Podhorsky | Zavojnica, more, smokve i Ples 5 ritmova

  

Evo nas opet u rujnu. Skupljali smo snagu, odmarali se, bili puno izvan kuće i sad smo spremni za nove izazove: sve što nam rujan donosi, kao i jesen.

Moj godišnji je počeo malo konfuzno i turbulentno. Opet sam se uvjerila kako se ništa ne događa slučajno, pa makar i naizgled loše stvari.

Sva poduzetna i samouvjerena krenula sam iz pete brzine u vikend. Na njegovu početku odmah sam doživjela ugodno iznenađenje. Naime, naručila sam knjigu „Šetnje s Bogom u gojzericama“, koja je, usput rečeno, predivna (preporučujem ju svim vjernicima i ljubiteljima planinarenja, kao i bezuvjetno i neovisno i jednima i drugima). Sam autor ujedno je i nakladnik i distributer knjige, donosi je naručitelju na vrata i fotka vas za svoju grupu na Facebooku te tako širi pozitivne vibracije, dobru volju, ljubav, a usput je iznos knjige namijenjen u dobrotvorne svrhe.

Godišnji može početi iz treće brzine, no ja sam prebacila u četvrtu i uskoro se nemilo iznenadila kad sam, pri mijenjanju dijela svojeg aparatića – vanjskog dijela pužnice, shvatila da mi on ne radi. Nešto sam pokvarila, otrgnula nepažnjom, ali i dotrajalost materijala je bila ključna.

Petra Podhorsky | Zaboravi, Ema

  

Opet, kroz jedan razgovor, Ema i ja smo se dotakle teme zaborava. Ona sluša, ali ona je prva mene pronašla i počela komunicirati. Tada ju je nešto mučilo, pa sada, nakon nekog vremena, pitah ju što je to bilo jer mi se činila jako tužna, makar se svo vrijeme trudila to sakriti... A meni je tuga bliža nego veselje, ne jer sam nevesela i jer nemam radost u sebi – nego ona ipak prevladava u životu. Da nema nje, ne bi bilo ni radosti.

No, Ema se nije mogla sjetiti što je to bilo, zbog čega je bila tužna... Opet sam se oduševila. Pa da! Kako je to divno i praktično – zaborav! Naravno, nezgodno je kad zaboraviš neki važan sastanak ili dogovor, nečije ime ili lice, no zaboraviti tugu, promašaj, neuspjeh ili loš događaj – pa to je ono što nam treba. Zaborav tad postaje ugodan pojam, naprosto se ne osvrćeš, ideš dalje, i pretvaraš se da si sve izbrisao gumicom. Tuga ostaje, ali ti se više ne sjećaš zašto, jednostavno je tu da te oplemeni. Jednom je netko rekao da se moramo nekad malo i pretvarati – jer tko to ne zna, ne zna ni živjeti.  

A naš Dobriša (Cesarić) napisao je: 

„Al život, alkemista (alkemičar) stari, umijeće znade nepoznato –

od patnji bolova i sumnji, u mome srcu stvara zlato. Što dublji mi je bio bol, 

u većem sjaju je umin’o, i tako vršim poziv svoj,

od suza praveći vam vino.

 

Ma obožavam ga, Dobrišu, ima lijepe pjesme. 

Poezija je sastavni dio mog puberteta, često sam čitala, razmišljala i učila pjesmice napamet pa ih u sebi ponavljala. Poslije sam ih zaboravila, nisam imala vremena za njih, u glavi su mi bile

„zemaljskije“ brige, za koje je zapravo lijek u pjesmama. No, mi se zatrpamo – i zaboravimo. To je taj loš zaborav. Al’ zaboravite sada to!

Mislite na dobre stvari koje pamtite i loše zaboravite – a ako vas netko pokušava podsjetiti, recite da ste zaboravile. Ne obazirite se na tuđu ljutnju, brzo će ih proći – i zaboravit će. Srećom, ljudska priroda je uglavnom zaboravljiva, a vi ne zaboravite dobre strane toga, ne ljutite se. Oni koji imaju slonovsko pamćenje, imaju i dobre koristi od toga, ali i – tuge.

Ne zaboravite zaboraviti! 

Vaša Petra

Petra Podhorsky | Verbotonalni izlet – znakovni uzlet

  

Posljednjeg lijepog dana u listopadu, prije prvih zahlađenja i kiša, Verbotonalna udruga mladih SUVAG-a vodila nas je na izlet u Paklenicu. Mala Paklenica, s kanjonom kao iz američkih filmova, strmim i skoro okomitim, čiji rubovi stijena gotovo dosižu nebo. Kad već misliš da su ga dosegle, vidiš rub litica i plavi nebeski okvir, koji su sastavili rubovi i šiljci pakleničkih stijena. Zato je ova lokacija i odabrana za snimanje američkog filma Winnetou, tamo nekih šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Po njima se rado penju slobodni penjači, iz njihova podnožja rado se uspinju planinari. Mi smo savladali uspon nakon sat i pol do dva, koji nekima (čitaj: potpisnici redaka) i nije baš bio lak. Nije on bio ni težak, ali molim vas, zrak u staklenoj zgradi i planinski zrak ne mogu se baš usporediti.

Pitat ćete se kakve sve to ima veze s verbotonalnom metodom. Vodič nam je govorio svakave poučne stvari, ali ako si imao kondicije i lovio ga, i uspio gledati I. P.-a koji je tumačio na znakovni. No nijedna metoda nije mi pomogla da čujem o čemu se radi. Jedina metoda je skidanje viška kila ili u najboljem slučaju dobivanje krila kao od Red Bulla.

Dakle, posvetila sam se usponu i teškom probavljanju čistog kisika, zbog kojeg mi je šumilo u ušima, pocrvenila sam kao rajčica i mnogi koji su me ugledali, komentirali su moj novi „look“.

Snovi se ostvaruju, samo treba biti jako strpljiv... I na kraju svakako očekivati vrhunski doživljaj, ali ti nitko ne kaže da ni ti baš nećeš izgledati vrhunski pri tome. 

Petra Podhorsky | Svi su pitali za tebe

  

Neki dan, mlađoj sam kćeri čitala pričicu u stihovima na engleskom, naslova „Everyone asked about you“. Radilo se o dječaku, prijatelju, koji djevojčici Nori dolazi pred kuću i moli je da otvori vrata te da krenu zajedno van, jer svi pitaju za nju, kuda god da ide. Djevojčica tvrdoglavo ostaje unutra i na kraju revoltirano pita: „Pa ako zaista svi pitaju za mene, zašto mi nisu došli na vrata?“

To me sve podsjeća na stvarne situacije u kojima se netko zatvori: u sebe ili u kuću, izolira se, i tada od drugih očekuje da se mijenjaju.

Srećom, postoje prijatelji koji imaju u sebi dovoljno života, pa svojim strpljenjem i zalaganjem postižu da se, kao Nora na kraju, ipak otvore, izađu van i raširenih ruku prigrle sve ono što ih vani čeka. Po toj „knjigici“, svijet je pun ljepota i te ljepote su ljudi, životinje, biljke, astralna tijela Svi se oni žele upoznati sa nama.

Mogla bi to biti dobra priča za osobe, nagluhe i gluhe, Gluhe ili kako se već osjećaju. Gluhima se, velikim slovom, vole zvati oni koji su osviješteni kao takvi, ne zbog oštećena sluha, nego svjesni svojih posebnih potreba. Gluhi s malim „g“ su oni koji tih potreba nisu svjesni, možda ih i nemaju, no tada ne mogu za druge biti „prohodni“, dati niti primiti nešto specifično u tome smislu.

Svi oni mogu biti Nore, a svi trebaju prijatelje. 

Petra Podhorsky | Ritam-znakovi i rap ili Smijeh je lijek

 

Nekad bi se nasmijali bilo čemu: prstu koji ti pokažu, kori banane, glupavom vicu. 

Poslije je sve teže, ozbiljan život, problemi veliki i mali… Al' plakat' se više isto ne može tako lako. Kad dođemo do točke da više ne možemo plakati, ali ni smijati se, najbolje je naletiti na nekog veseljaka ili pogledati komediju te pročitati nekakav vic.

Gluhi imaju specifičan smisao za humor koji se ne sastoji samo od riječi i gesta nego i obilate mimike (pokreta mišića lica) i obilne gestikulacije.

Nemam sad neki bolji primjer nego zadnju, četvrtu po redu predstavu udruge „Dlan“ – „Ritam znakovi i rap“ autorica Sandre Banić Naumovski i Selme Banich. Izvođači su naši stari Angel, Ružica, Goran, Iva, Branka, Lino, Robert...

Predstava je jako ritmična, plesna i reperska, da to tako maštovito kažem, i prilično humoristična. Naime, ima i nekih situacija koje bi trebale biti „ozbiljne“, no, uglavnom govori o tome kako gluhi doživljavaju ritam i ples, kako su suživljeni sa zvukom koji možda malo i čuju, dovoljni su ritam i vibracija da im se cijelo tijelo pokrene i počinje šou s nogama koje lete sve zajedno nalijevo, pa sve zajedno nadesno, ruke zajedno u zrak, glave u stranu…

Petra Podhorsky | Radim, radiš...

  

Ovo nisu pisma samo za zaposlene žene nego i za nezaposlene. Ako takve uopće postoje, općenito. Jer žene rijetko bivaju besposlene. Mislim na one koje se nisu još zaposlile da uživaju u plodovima svojega rada – neovisnosti, novcu i svim odgovornostima koje uz to idu.

Ema je toliko zaposlena da je to skoro nemoguće... Radi i sluša, a pomaže na taj način da sluša pa, ako joj dovoljno dugo pričaš, nađeš sebe, i ono najvažnije – što možeš, želiš raditi i koje su ti mogućnosti u realnosti. Radimo najčešće ono što smo završile u struci: krojačice, državne službenice, slastičarke, prosvjetne radnice, umjetnice, zdravstvene radnice... Ako imamo tu nevjerojatnu sreću da imamo posao.

Jedan broj žena nikad nije imao posao niti su bile zaposlene. Njima se sada pruža edukacija u Centru Rosa pa moraju proći pravu školu, čak mali fakultet, uz tumača, kako bi se osposobile za samozapošljavanje.

Samozapošljavanje je složen pojam; ovdje se ne radi o tome da dođeš na posao, odradiš 8 sati i odeš doma. Ne! Riječ je o tome da se osposobiš da budeš pokretač svojega zanimanja, da svoju ideju sprovedeš u posao koji ćeš sama voditi i tako zarađivati. Bit ćeš sama sebi, a i drugima, šefica. Kaj se mene tiče, za sad sam se zaposlila tobom, Ema. Pišem ti pisma koja drugi čitaju, javna pisma. To mi nije teško niti mi je bilo teško doći do ideje. Teško mi je bilo pa sam počela pisati, a na zaradu nisam mislila jer posao imam. Državni, onaj koji obaviš i odeš doma i ne moraš se ostatak dana opterećivati njime (zna se da me doma čekaju dvije cure koje su vječito samozaposlene da me gnjave). 

Petra Podhorsky | Knjige su moj svijet

  

Već gotovo četiri mjeseca radim s knjigama, i to hrvatskim izdanjima. Na konju sam, ljudi, obožavam knjige: čitati, listati, makar samo preletjeti po sadržaju, dodirnuti ih, omirisati… To su svakakvi priručnici, udžbenici, zbornici, srednjoškolski udžbenici, romani, priče, poezija… Svašta vam ljudi pišu, a u nekim knjigama se i sami pronađete.

Nekih dva tjedna unazad dobila sam stripove, ilustrirane knjige ukoričene u tvrde omote, u bojama ili crno-bijele. Stripovi su kultura za sebe i svatko tko je počeo čitati, najčešće je počeo od stripova… Kao klinci smo znali za Texa Willera, Kapetana Marka, Ripa Kirbyja, Modesti Blaise, Bleka Stenu (ne znam kako je u hrvatskoj verziji, ali mislim da je on naprosto to, Blek Stena), Zagora i Čiku, naravno. Gluhi baš ne vole čitati, čujem…

Preporučam stripove jer su ilustrirani, i ako imate bar malo novaca za Alana Forda, bar malo vremena (na zahodu), evo vam lijepog i ugodno provedenog vremena i laganog odmora uz slova i riječi.

Jako su nam važne riječi, barem jednako toliko koliko i geste. Nema sretnije osobe od mene koja je dobila takav posao, i k tome kolege koji imaju razumijevanja za moju početničku nespretnost, makar sam zaista šest i pol godina već katalogizirala, odnosno prebacivala kataloge u naš program i pritom učila, no nisam mogla čitati jer nisam imala medij (knjigu, časopis, CD, novine) u rukama.

Petra Podhorsky | Ključ, povratak Malog Princa i ostalo

Gledajući unatrag, ništa bitnog u vezi sa životom s gluhima nije mi oduzelo dah. Naprotiv, učinio je to jedan mali dječak koji je obolio o raka, i krenuo zajedno s roditeljima, braćom i svojom obitelji, liječnicima, sestrama i svima znanima i neznanima u borbu protiv bolesti.

Djeca obolijevaju, ratovi se vode, knjige se pišu, ljudi se kreću i rade, i ništa pod suncem nije više čudno ni novo.

Sama vijest je šokantna, no čovjek se počinje navikavati na nju i čekati vijesti kao žedan vodu. Misli se roje i komešaju – a što sad, a kako dalje, kako će sada život izgledati – svakodnevica s novim stanjem.

No čovjek je prilagodljiv, a još više maleni ljudi. S iznenađujućim duhom i karakterom probija se iz dana u dan, iz zalogaja u zalogaj, od kontrole do kontrole; Mali Princ koji istražuje i šeće po planetima, a usput susreće neka nova stvorenja, ljude i iskustva, osjećaje.

Pratimo ga, molim vas, jer on zna Tajnu. Tajna je u njemu, u njegovoj lakoći življenja i savladavanja zapreka. Nesvjestan svoje snage i važnosti Tajne koju objelodanjuje, osvaja svojom svježinom i pokretljivošću, velikim sivozelenim očima koje mu gutaju lice i kratkom kosicom, koja mu daje produhovljen i asketski izraz, a o mršavosti protiv koje se bori kruhom, špekom i sirom (koje najviše voli) da i ne govorimo. To je novi izgled i novi život malog dječaka koji nam je promijenio živote, gledišta i način na koji doživljavamo vrijeme.

Petra Podhorsky | Katalozi nesvjesnoga

 

Odnedavno radim s katalozima izložaba. Najprije sam u svojoj kolumni htjela pisati o izložbi Marca Chagalla, no izložba je prošla, a time i mene volja da o tome pišem. Svatko tko ima internet, može si „uguglati“ nešto o tom genijalnom i osebujnom slikaru koji je svoj „iščašeni“ pogled na svijet znao jako dobro prenijeti na platno, kao i svoje vizije, upotrebljavajući i mitologiju, i folk komponente, i jarke boje modernizma….

Kataloga dva puna ormara, a svega i svačega. Tek mi je drugi dan, a već sam naletjela na našu – našu Slavu Raškaj. Kažem dvaput našu, jer je ona hrvatska slikarica, a uz to je i bila gluha. Nešto prekrasno; ako ste i zaboravili kako je slikala, pogledajte ponovno njezine pejzaže, mrtve prirode, portrete i, naravno, lopoče, lopoče…

Radi se o monografijama i izložbama različitih umjetnika, slikara, kipara, grafičara, autora instalacija, scenografija, fotografija. Izložbe su održane u različitim muzejima i galerijama diljem Lijepe Naše, a pokoji puta i u inozemstvu, u suradnji s našima, te su često pisani na dva jezika. Vrlo je zanimljivo vidjeti bogatstvo našeg kulturno- umjetničkog kruga. Ovdje su i umjetnici 19. stoljeća, 20. i 21. stoljeća. Katalozi zadiru u prošlost i osvježavaju sjećanja na njihova djela, koja se doimaju zapanjujuće moderna i smjela za naše suvremeno doba. Reprodukcije umjetnika u katalogu potiču na kreativnost i podižu svijest o nesvjesnom i nesputanom u nama koje spava kao u nekog djeteta uspavanog jakim tabletama… Mi spavamo, a navodno smo budni. Radimo svoje poslove, rutinske ili manje više obične, zadovoljni ili ne. Spavamo jer nismo svjesni svega što čovjek može zamisliti, izmaštati i pojmiti te svojom rukom ovjekovječiti na platnu ili u glini. 

Petra Podhorsky | Europski majčin dan

 

Ponovno se vraćam, nakon duge pauze. U međuvremenu se rodila sestričnina curica Ema i navršila već godinu dana, prohodala… Nitko od nas nije sugerirao ime, jednostavno je mami odmah bilo jasno, zove se – Ema. Vidjela sam ju svega 5-6 puta jer radimo i daleko stanujemo, ali sve ide odlično. Napredna je i ima jaku volju.

Danas je Europski dan, a ja ću ga proslaviti kao Majčin dan, koji je par dana kasnije. Jer danas je dodjela nagrada u Europskom domu, dodijelit će se djevojčicama, koje su izradile plakat koji je već je već na uličnim panelima, a prikazuje zvjezdice kao uzvitlane pahuljice, koje označavaju europske zemlje. Sofija sudjeluje u projektu izrade plakata, a ona je iznenađenje za sve nas: mala, bucmasta curica, sa sluhom i smislom za pokret i prilično čvrsto uvjerena u sve ono u što tvrdi i smatra.

Na stranu to što joj je pisanje zamorno – ona sve zna i zapravo joj je gnjavaža sve to piskaranje; jednostavnije je da ju pitate i ona odgovara, a vi pišete. No, grafomotoriku treba razviti… Srećom, rođena je u eri računala pa se neće dugo morati mučiti, samo nekih sitnih 12 godina, s tim da će već u višim razredima osnovne tipkati po tastaturi… Ako joj dozvole, i prije.

Njezine umjetničke sposobnosti uočene su u školi. Učiteljice, osim što se trude disciplinirati ju u običnim zadacima, vode dramsku, ples, likovnu… U svemu je odlična, jer kad se treba igrati, onda je među prvima. To je tako tipično dječje, a opet tako originalno. Jako je teško tjerati ju da radi ako ne želi, ali zapravo i nije neki efekt… Tako smo svi morali uzeti kredit strpljenja i pustiti da Sofija „proradi“. 

Petra Podhorsky | Ema i more

  

Ema je plod mašte, nije stvarna osoba, ne daje i ne prima, nego potiče da mi dajemo i primamo. Nazvala sam je prijateljicom, no ona je nijema, a zamišljam da ima veliku sposobnost slušanja, razumijevanja i veliku količinu dobrote, koja, nažalost, nekad nedostaje nama ljudima, a svi bi ju htjeli doživjeti.

Ema je kao more – kolijevka koja ljulja, mirna ponekad kao ulje i tiho žubori, a ponekad nemirna i huči, želi nas progutati od snažne količine koja struji njome... Ona je takva, a i život je takav. Ne veli uzalud Balašević „Život je more“.

Ema je bila sa mnom i na moru, na odmoru. Opet je imala strašno puno za slušati, jer dokle god imam što za reći, a ne mogu naglas, evo za nju posla. Nije ona tu samo zbog mene; ima gomilu svojih drugih obaveza, ali kao i Božje uho, stalno je na raspolaganju. Ponekad se javi kratko, pa znam da je i fizički katkad prisutna, ali uglavnom me prepušta samoj sebi – da se koprcam, ritam i borim sama, a isto tako i odmaram i čekam nova nadahnuća.

Ema mi govori kroz djecu, kroz prirodu, znakove i znamenje. Nebrojeno puta se moja razmišljanja poklapaju sa stvarnošću, ali onom stvarnošću koja je meni bitna – ne mislim ovdje na vijesti u Hrvatskoj i svijetu, na količinu nasilja ili kulturnih događaja, ali, gle čuda – ponekad se poklopi i s tom vanjskom stvarnošću kojoj se diskretno uklanjam, odnosno, zbog gluhoće imam dar da joj se uklonim. Osim čitanja novina i informiranja (obavijesti, osmrtnice, događaji...), ne dozvoljavam previše svome srcu da se uznemiri. 

Sve je prolazno, samo se neke stvari čine tako trajne... Srećom, i nesreća je prolazna.

Uhvatimo li se dijelom sebe za to neprolazno, a imajući na umu da je sve drugo prolazno, nekako je lakše plivati – u moru, u životu, s Emom.