Čujem, tema ovog broja je CI, cochlear implant, i nekako mi
se učini poznato, baš kao i svaka tema, nije mi nepoznata ni strana. No, kao da
smo je već imali (a nismo). No, već sam pisala na početku našeg izlaženja kako
sam doživjela novi sluh, kako sam se osjećala nakon operacije, kako sam slušala
i čula i doživjela neke nove situacije paralelno sa svojim novim iskustvom
(rastavu, lansiranje u život bez milosti i zastajkivanja, rezanje pupčane vrpce
s mekanim oblakom koji me štitio od buke i neugode).
Dragi moji, danas živim nepodnošljivu lakoću slušanja. Ovih dana neumorno slušam stare stvari iz 80-ih godina, kad mi je bilo 10 do 17 godina, kad je ex-Yu rock bio kvalitetna stvar, kad se još nije znalo da će biti rata, da će se stara „Juga“ raspasti (mnogi gluhi su jugonostalgičari upravo zato jer je tada društvo bilo ujedinjeno, putovalo se i družilo bez granica, bilo je lijepih povlastica i – bilo je lijepo). Naletila ja tako na neke stvari, pjesme, riječi pronađem, pa nešto ne znam, nešto znam, al' uglavnom uživam u slušanju i svom tom osjećaju da mogu osjećati muziku i riječi i preseliti se 30 godina unatrag…To budi uspomene, ostaje neka sjeta nad vremenom kad sam „bila mlada“ i kad sam još čula. A zapravo sam, dragi moji, jako zahvalna što sam i toliko čula, što sad mogu opet, malo drugačije i na neki drugi kanal. Kao da sam promijenila program s prekidačem i sad ga gledam u boji i malo „zmiksanog“, s odmakom, jer su godine prošle. No, osjećam se zato – tako mlada! Opet mogu biti tamo gdje nisam mogla biti sve ove godine, jer sam bila zarobljena u nekoj gluhoći, gluha i nezainteresirana za neke stvari kao da mi je bio kraj svijeta time što sam počela raditi i općenito voditi utrku s vremenom.
Ovih dana, kad počinje nova školska godina, a naša djeca
kreću u ne znam više koji viši razred, imam novo pojačanje. Muzika mi je u pozadini
mojeg posla koji obavljam na računalu, muzika je iza mene dok hodam i dok
mislim na knjige i što sve treba kupiti, nabaviti. Muzika je oko mene kao neki
mekani nevidljivi oblak koji ublažava udarce svakodnevice. Čudotvorna je i, kao
što reče Ante Tomić – direktno nađe put do naših srca... A Tomić vlada
inferiornijom umjetnošću – pisanjem. Rado sam gluha inferiorna spisateljica
kolumne i urednica časopisa za gluhe, sve dok mogu slušati muziku…
Volim ja i tišinu – i prođu mjeseci dok ja opet ne navijem
neku staru stvar (nemojte mi davati nove pjesme, ja se još nisam iživjela niti
na starijima).
Na kraju vam mogu reći, čuli ili ne, bitno je naše stanje
uma, duševno stanje. Osluškujemo lako jesmo li nezadovoljni, isfrustrirani,
umorni ili smireni, ljuti ili obijesni.
Ako čujete svoja raspoloženja i pratite ih, kao promatrač sa strane, gledate kako prolaze – vi ste na dobrom putu. A ako vas neko raspoloženje dovede i do neke pjesme, slike ili dobrog filma i predstave, ma vi ste car.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.