Petra Podhorsky | Europski majčin dan

 

Ponovno se vraćam, nakon duge pauze. U međuvremenu se rodila sestričnina curica Ema i navršila već godinu dana, prohodala… Nitko od nas nije sugerirao ime, jednostavno je mami odmah bilo jasno, zove se – Ema. Vidjela sam ju svega 5-6 puta jer radimo i daleko stanujemo, ali sve ide odlično. Napredna je i ima jaku volju.

Danas je Europski dan, a ja ću ga proslaviti kao Majčin dan, koji je par dana kasnije. Jer danas je dodjela nagrada u Europskom domu, dodijelit će se djevojčicama, koje su izradile plakat koji je već je već na uličnim panelima, a prikazuje zvjezdice kao uzvitlane pahuljice, koje označavaju europske zemlje. Sofija sudjeluje u projektu izrade plakata, a ona je iznenađenje za sve nas: mala, bucmasta curica, sa sluhom i smislom za pokret i prilično čvrsto uvjerena u sve ono u što tvrdi i smatra.

Na stranu to što joj je pisanje zamorno – ona sve zna i zapravo joj je gnjavaža sve to piskaranje; jednostavnije je da ju pitate i ona odgovara, a vi pišete. No, grafomotoriku treba razviti… Srećom, rođena je u eri računala pa se neće dugo morati mučiti, samo nekih sitnih 12 godina, s tim da će već u višim razredima osnovne tipkati po tastaturi… Ako joj dozvole, i prije.

Njezine umjetničke sposobnosti uočene su u školi. Učiteljice, osim što se trude disciplinirati ju u običnim zadacima, vode dramsku, ples, likovnu… U svemu je odlična, jer kad se treba igrati, onda je među prvima. To je tako tipično dječje, a opet tako originalno. Jako je teško tjerati ju da radi ako ne želi, ali zapravo i nije neki efekt… Tako smo svi morali uzeti kredit strpljenja i pustiti da Sofija „proradi“. 

I proradila je polako, kao parna lokomotiva, polako je krenula i pomalo uzima ubrzanje, ali vjerujte mi, dok su neki već zauzeli vrhunce, ona će još polako ići, svako malo polako ubrzati, tad će ju teško biti zaustaviti. Moja starija curica je brza u svemu: u shvaćanju, u pokretima, u rastu i već je visoka kao ja… Ej, kamo ćeš tako brzo, čekaj malo, još te trebam kao dijete… Mnogi je uzimaju kao veliku curu, a malu kao malu curu, neizbježno…

Sad po manjoj vidim da sam sa starijom jurila kao ekspresni vlak i tjerala ju nesvjesno da brže odraste jer je mala tiskala iza… U tom tjesnacu raspoređena je sila na kraju ovako: starija je jurila, dosegla svoje maksimume, a mlađa je išla iza nas bez otpora zraka… Sad je starija malo stala, ja nemam više pritisak da mora odrastati naglo, a manja je prvi puta osjetila težinu toga da mora nešto sama. Srećom, ima ovdje nekog smisla i ravnoteže, a u djeci je izvor velike i nepresušne energije, prava su glina za oblikovanje. I tako Sofija sad ide polako, a mi za njom, cupkamo i žurimo se, starija i ja, nestrpljive jer nam se žuri, no malena nam time čuva energiju i stvara iza sebe toplinu te ne vitla veliku prašinu…

Zato sad tiho i potajno idem u Europski dom, gdje ću nju i njezine prijateljice i učiteljicu poslikati kada primaju nagradu od gradonačelnika.

Dragi Čudoljupci, svi koji volite čuda – pa makar samo čitali o njima i ne viđali ih oko sebe, nastavljam dalje s čudima, jesenskim.

Jesen još nije počela, a svi smo se našli na onom famoznom koncertu francuskog bubnjarskog benda i odlično se zabavili na prvom „svojem“   koncertu,   neumorno   plešući   i   skakućući   i   poslušno znakujući pjesme frontmena Mur du son – a. (Mur du son = Zvučni zid). 

Nama je oko Velike Gospe nestao mačak, naš prekrasni Mic, jedini muškarac u kući, Kralj i Gospodin spavalica. Bile smo tužne, osupnute, kako može samo nestati, što mu se dogodilo… Praznina iza njega je bila jako čudna. Naravno, kao majka osjetljivog srca, izjavila sam da ne želim više nijednu životinju i pomalo odahnula od čišćenja zdjelica, mačjeg zahoda… Nadala sam se odahnuti i financijski, ali došla su krizna vremena. Sad ozbiljno! Nema više dodataka za nas ljenčine u državnoj službi, više si ne možemo kupiti karte do posla poklonjenim novcem... Možda bi ostatak bio za neku kavu kod Gotovine ili neki gablec, manji shopping, kruh, mlijeko ili koju konzervu za Nestalog Mačka.

Kod nas Gotovina kuha najbolju kavu i nismo bili svjesni koliko nam se taj junak provlači kroz živote. Naime, konobar na poslu vrlo je nalik generalu Anti i kuha najbolju espresicu. Svi kažemo „Danas kavu kuha Gotovina!“ i „Da je bar Gotovina danas, jer častim kavom.“. A pravi Gotovina u zatvoru i povremeno na TV-u. Već smo se navikli gledati ga sa slušalicama nalik onim SUVAG-ovim, u Haaškom procesu protiv njega i generala Markača.

Imunitet mi u studenom uvijek kaže doviđenja, pa sam imala čast preležati presudu, no Majka mi je, svjesna mojeg stanja i toga da ne čujem vijesti i ne kupujem tisak, javila da su generali oslobođeni! Čitav dan sam provela uz televizor s čajem, medom i limunom i dočekivala Generale. Uljepšali su nam svima taj turobni petak – i čitav tjedan, pa i mjesec koji još nije istekao. Stvarno sam bila sretna; samo nekoliko dana ranije gledala sam neki strani film o našem ratu, prisjetivši se kako je to bilo.Pričala sam Mlađoj o tome, kako je to bilo u ratu, kao meni nekad moje bake. 

Prođe veselje, ponos (moj kašalj ne), prođu dani kad smo mogli kupiti kartu do posla i još kusur... Prođe Sanader, prođe Čačić, a dođe nam Unita, smiješna pesica iz Noine arke, preklopljenih ušiju, tijela posavskoga goniča, a njuškice ovčara. Smiješnog zagriza, gdje joj donji zubići vire van; koja stalno kiše i gricka i liže nas od veselja. I ne zna lijepo hodati na lajni uz nogu, barem još ne, i radi gluposti kao i svako štene. Unita je ujedinila još jednom našu malu obitelj, a spremno su je dočekali i ostali ljudski članovi, pogotovo pasoljupci. Vrlo je skromna, spava, jede i ide na šetnje, povremeno se i okupa. Jer se povremeno uvalja u nešto smrdljivo.

Došli su generali, najvažnije od svega, i malo dobrih i plemenitih osjećaja u tmurnom studenom, koji je mjesec za restart. Ugasi se, pa se ponovo upali, kao i ja prije 30 godina, kad sam krenula u život kao gluha osoba i natjerala ljude oko sebe da promijene percepciju, sve ponavljaju par puta, uče dvoručnu abecedu i ispituju me na papiru, pismeno. Tad sam počela i pisati, s 14 godina, najprije svoj dnevnik i događaje u obitelji, unutar svojeg ograničenog prostora zbog nerazumijevanja događaja oko sebe, ali sve više izoštravanja unutarnjih fenomena u sebi. E, toga se vrijedi sjetiti sada, na pragu sredovječnih godina, dok se plaća ne povećava, bogati muž nije pao na koljena, cure jedu sve više i više. Srećom, sve više kuha Starija, i odlično to radi, a rastereti i Staru.

Aktivna sam u Udruzi Effata. To je vjerska udruga nas nekolicine gluhih vjernika koja već godinama ide na mise i izvršava svoje vjerske obaveze katoličke vjere. Vjera mi je bitna. Bila je duhovna obnova početkom studenog (2012.) u Samoboru kod fra Zvjezdana Linića. Jednom smo bili 2008. nas desetak, petnaestak, jedan čitav dan. Vrlo lijepo: druženje, poklonjena pažnja, pa i ručak, kompletna duhovna obnova sa svime što to podrazumijeva. I kupanje u Njegovoj ljubavi, pjesma, molitva, i sve to uz prijevod naše Male Ane i Bojana. Dragi ljudi, ljubitelji gluhih i vjernici.

Mogla bih vam još pisati i o tome kako sam krenula (tek neki dan prvi puta) na vježbe medicinske joge u SUVAG, što organizira Klub mladih SUVAG-a, a voditelj je g. Vladimir. Tako sam oduševljena mogućnošću da nešto vježbam, i to badava, dok me boli kičma i dok se ne krećem dovoljno po ovoj hladnoći. I učimo disati. Da, to smo zaboravili u međuvremenu.

Vjerovati kao da dišemo, disati kao da vjerujemo. Dišite i vjerujte, čuda se zbivaju.

Vaša Petra