Petra Podhorsky | Katalozi nesvjesnoga

 

Odnedavno radim s katalozima izložaba. Najprije sam u svojoj kolumni htjela pisati o izložbi Marca Chagalla, no izložba je prošla, a time i mene volja da o tome pišem. Svatko tko ima internet, može si „uguglati“ nešto o tom genijalnom i osebujnom slikaru koji je svoj „iščašeni“ pogled na svijet znao jako dobro prenijeti na platno, kao i svoje vizije, upotrebljavajući i mitologiju, i folk komponente, i jarke boje modernizma….

Kataloga dva puna ormara, a svega i svačega. Tek mi je drugi dan, a već sam naletjela na našu – našu Slavu Raškaj. Kažem dvaput našu, jer je ona hrvatska slikarica, a uz to je i bila gluha. Nešto prekrasno; ako ste i zaboravili kako je slikala, pogledajte ponovno njezine pejzaže, mrtve prirode, portrete i, naravno, lopoče, lopoče…

Radi se o monografijama i izložbama različitih umjetnika, slikara, kipara, grafičara, autora instalacija, scenografija, fotografija. Izložbe su održane u različitim muzejima i galerijama diljem Lijepe Naše, a pokoji puta i u inozemstvu, u suradnji s našima, te su često pisani na dva jezika. Vrlo je zanimljivo vidjeti bogatstvo našeg kulturno- umjetničkog kruga. Ovdje su i umjetnici 19. stoljeća, 20. i 21. stoljeća. Katalozi zadiru u prošlost i osvježavaju sjećanja na njihova djela, koja se doimaju zapanjujuće moderna i smjela za naše suvremeno doba. Reprodukcije umjetnika u katalogu potiču na kreativnost i podižu svijest o nesvjesnom i nesputanom u nama koje spava kao u nekog djeteta uspavanog jakim tabletama… Mi spavamo, a navodno smo budni. Radimo svoje poslove, rutinske ili manje više obične, zadovoljni ili ne. Spavamo jer nismo svjesni svega što čovjek može zamisliti, izmaštati i pojmiti te svojom rukom ovjekovječiti na platnu ili u glini. 

Osim ako ne sanjamo snove koji zaista nemaju nikakvog smisla (a svi ih sanjamo), osim ako ih ne pokušavamo objasniti i racionalno rastumačiti )a svi ih pokušavamo rastumačiti i pojmiti tim malim komadićem sive tvari koja radi 20% – 30%). Što je s ostalim kapacitetom mozga? Mislim da je dobar dio ostatka tog kapaciteta kod umjetnika zaposlen, zaokupljen i „radi“, ne prestaje stvarati, maštati i sanjati. To me samo podsjetilo na mene kao mlađu, kad sam produžila svoje djetinjstvo gubitkom sluha i uranjanjem u tišinu – uronila u svijet imaginacije i iracionalnog, kad sam upisala Školu primijenjene umjetnosti i barem malo iškolovala svoje umjetničke potencijale i upregnula ih u praktičnim radovima… Ali nisam nastavila. Nisam jer sam iz nekog razloga naglo odrasla negdje prije kraja mature. Ustvari, nisam odrasla nego sam se zatvorila za

„primanje“ i stvaranje, za tu energiju i ideju, ambiciju, viziju ili ljubav, kako god želite. Šteta, jer takva nikad ne umire, a pokreće i okreće, kao i sve ono što čovjek voli raditi i čemu se posvećuje s užitkom, u čemu se rehabilitira, doživljava deja vu i što ga hipnotizira. Da, treba se hipnotizirati, a to nam se događa kad uđemo u svoj tok svijesti i dopustimo da nas obuzme val struje, koja nas odnese k našem nesvjesnom ja, koje je ono pravo ja, i treba dolaziti u dodir s njim čim je češće moguće.

Želim vam da se gibate na svojem valu i padate u nesvijest, sanjate i maštate o čemu god želite i da to pokušate staviti na papir ili prenijeti na neki drugi način, nekom drugom ispričate ili zapišete – i zaključate. Otvorite svoju ideju nakon 6 mjeseci i pogledajte koliko ste napredovali ili zaspali u svojoj nakani da se ta ideja realizira. Meni se najčešće dogodilo da sam sve skupa svjesnim umom zaboravila, ali se u mojem životu dogodilo nekoliko bitnih stvari koje su me približile mojoj ideji. Nesvjesni um je ipak čitavo vrijeme radio, za mene.

Poboljšajte svoju komunikaciju, suosjećajte s drugima više, vodite računa o tuđim (i svojim, naravno) osjećajima, pjevajte, plešite, sanjajte i krećite se što više u prirodi.

Vaša Petra