Petra Podhorsky | Prije svega žena

  

Već dugo sam htjela nazvati jednu svoju kolumnu ovako. Pišem iz perspektive gluhe žene koja se nosi sa svojim „nedostatkom“, a ponekad s prednostima, s poslom, djecom i sve što uz to ide… A toga je nekad brdo.

Čim sam pomislila na brdo, odmah mi se ukazalo ono na našem obližnjem Jakuševcu. Mislim da moje brdo problema izgleda nekad upravo tako, to brdo smeća, a ne sveukupnih problema. Neki su normalni, „slatki“ i daju pogon životu – muči me to što sam pomislila na Jakuševac, čim pomislih na probleme – stavljam smeće na jednu hrpicu i stvorilo se brdo.

Idemo malo ispočetka, ovo mi je terapijska zadaća, a dužna sam barem jedanput u tri mjeseca nešto napisati. 

Rodila sam se kao čujuća djevojčica u skladnoj obitelji kao drugo dijete, a kasnije sam postala srednje dijete. Oduvijek sam željela tu mlađu sestru. Starija je bila moje prvo ja, a mlađa je postala moje malo ja.

S vremenom smo sve tri sestre postale svoje zasebno ja i osnovale obitelj. Moje ja je počelo rasti i razvijati se tek od moje 12. godine, kad sam ostala bez sluha uslijed bolesti, i tako se, osim izgledom i (ne)karakterom, i time izdvojila od svojih sestrica. Bilo nam je lijepo djetinjstvo, imale smo i pesicu i zapravo svuda išle s roditeljima, na čemu sam im danas zahvalna. Pogotovo iz ovog sada kuta, kada ja ne mogu priuštiti svojoj djeci ono što su oni tada nama (mogli).

Završila sam školu Primijenjene umjetnosti i dizajna, najviše zato jer je to bila najpogodnija škola za nekoga oštećena sluha, a imala sam i laganu umjetničku žicu. Ona bi postala jača da sam je razvila za to vrijeme i poslije i da sam se identificirala s pozivom umjetnika, ali (zato sam i ovdje), imam problema s identifikacijom te je moj put išao dalje, eksperimentirajući s Filozofskim fakultetom (etnologija i poljski jezik), a nakon toga s radnim navikama u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Uh, uspio je eksperiment, jer sam i dan danas u njoj i radim kao katalogizator i prehranjujem svoju malu obitelj.

Možda je i brak s nagluhim čovjekom bio eksperiment? Ne bih se čudila. Zatim rođenje dviju djevojčica, uh što su bile slatke i što sam bila ponosna. Eksperiment je bila i ugradnja pužnice i rehabilitacija nakon toga. A onda mi je bilo svega dosta i rekla sam – dovoljno mi je! Sad bih se malo odmorila od eksperimentiranja. No, pokrenut je ogroman kotač i krenuo je dalje, polako i uporno i teško k'o neki teški mlinski kamen. U smjeru rastave i selidbe roditeljima, prema životu koji nekad nije izgledao da ima puno smisla. Vrtić, škola i samo djeca, djeca, a pomalo i ja, izašlo je sramežljivo u obliku redaka kao što su ovi, pisanjem svjedočenja o pužnici i svemu što se dogodilo s mojim sluhom, a zatim i sveukupnim životom, promjenama koje su me zahvatile kao gluhu osobu pa i ženu, suprugu, majku, kćerku, sestru…

Vidite li koliko toga ima? Ja sam se promijenila i sve moje uloge su se po malo promijenile, neke manje, neke više… Prilična pomutnja! 

Nekad su sestre bile pomagači, al' su tad postale prijateljice, a tada moji momci. Zatim muž, a tada i djeca. Mijenjala sam se i ja, i sama postala pomagačica, kako sam „rasla“ i jačala.

Odjednom sam se našla sama s tim pomagalom iza uha koje je gutalo moje baterije, vrijeme i ponekad me tjeralo samo naprijed, u život, a zapravo sve dalje od mojeg pravog ja. Dragi moji, šok je priznati sebi da si zapravo strahovito napredovao u životu, a jako nazadovao u osobnom doticaju sa sobom. Ali tako je, jer ako nešto imaš i dobiješ, moraš toliko i dati.

Pomalo sam umorna pred godišnji, i u borbi sa sobom koju nemam, djevojčinim pubertetom i svime što sam propustila kao roditelj spriječiti, no mislim da se moram odmoriti i od samoprijekora. Ipak sam nova u tome, prvi mi je put, često sam sama i odlučujem sama, često liježem potpuno umorna od jednog radnog dana.

Sada je vrijeme da počnem slagati malo veseliju hrpicu od one „jakuševečke“. Da izvadim lijepe uspomene i vratim film unatrag i prisjetim se svega što sam dobro učinila i što mi je išlo kao podmazano, no nisam bila toga svjesna pri tolikoj lakoći.

Možda i jest tako teško zato što to i jest teško – podići djecu i pomalo griješiti pritom, a još više njima dozvoliti da pogriješe, pa opet sebe prekoravati.

Toliko o kotaču, i o meni kao ženi. 

Jeste li ju negdje u ovoj priči prepoznali? Ako jeste, recite mi i javite mi da se vratila. 

Ostavljena

Lastavice, zašto ne letiš

Zašto su ti onemoćala krila

Lastavice takvu te ne poznam

Takva do jučer nisi bila 

Za bivšom ljubavi ne lij suze

Taj te više vrijedan nije

Leti cvrkući kao i prije

Lastavice tko te ne voli

Vrijedan te više nije

Težnju za gnijezdom ne prezri

Lažna je dilema da izvan jata

Radosti nikakve nema

Princeza si slobodna budi

Sloboda cijene nema 

Lastavice teški teret odloži

Nek postane samo arhiva

Novo cvijeće će niknuti

Za tebe još nije zima