Petra Podhorsky | Naše kolibe i od čega su sazdane

  

Dugo, dugo je prošlo od zadnjeg (tro)broja. Bili smo vrlo zaposleni, radilo se na više projekata, 2 predstave. Sudjelovanje u jednoj dječjoj predstavi „Vuk i 3 prašćića“, donijelo mi je novo, vrijedno iskustvo. Ekipa od nas pet,   a   kasnije   i   više   njih,   vrijedno   je   radila   na   postuskršnjem „iznenađenju“ za djecu. Sekcija „Medeki“ Saveza gluhih, popularno zvanog „Kluba…“, naručila je predstavu za djecu u okviru uskršnjih blagdana i podjele poklona za najmlađe članove, većinom djecu članova (Saveza gluhih i nagluhih).

Negdje već na početku proba „zaštekala“ su mi se leđa. Prošlo je, zatim je Starija princeza odlučila mijenjati školu. Riješili smo i to. Točno sam primijetila kako me sve želi odvratiti u naumu da se potpuno posvetim onome što sam davno željela – glumi, i to za djecu. Zatim sam dobila zamjenu uloge pa sam mijenjala ulozi spol (iz ženske u mušku) i to bi, uglavnom, s moje strane priče, bilo – to.

Klasična priča, svima znana, obogaćena je načinom na koji komuniciraju likovi, naravno, pogađate – na znakovnom jeziku!

Prašćići, vuk, prodavač.. međusobno komuniciraju na vrlo jasnom i svima znanom znakovnom, a naratorica prevodi „čujućima“, dok zvučni efekti, muzika i rasvjeta upotpunjuju cijelu priču u jedan vrlo zgodan cjelovit efekt.

Najsmješniji je bio paradoks da su „bucmasti“ praščići imali među sobom jednu pravu trudnicu sa zaobljenim trbuščićem, ostali su „postali“ bucmasti i bili sočni za pojesti, a prodavač, kojeg je zaista bilo za vidjeti, predstavljao se kao – neuhranjen i mršav.

Rekli su mi da se publika (djeca) valjala od smijeha, da su se uživjeli, nekima je bilo žao vuka („Ooo Jadan vuk!“). 

Sve u svemu, dosta je truda bilo uloženo, vuk je na kraju zaista bio vrlo umoran od svojeg lova jer je sve skupa režirao, pisao tekst, tražio pjesmice i dijelio uloge, osmišljavali smo zajedno s „Medekima“ scenografiju, oni su se potudili napraviti kućice – kolibe od slame, dasaka i cigle, nosili su se rekviziti...

Poučnu priču, od čega gradimo svoje kuće, kolibe, staništa, začinila je i karakterizacija likova (lakomislenost, podsmijeh, lijenost, podrugljivost, kukavičluk, strah, bezbrižnost i pouzdanje, oprost i solidarnost, pohlepa, proždrljivost i, na kraju, spremnost da se ide do kraja prema svojem cilju).

Jučer sam pročitala knjigu koja me se dojmila, a zove se Koliba. U njoj se dogodio jedan događaj bitan za glavni lik, nije bilo bitno od čega je sazdana, nego što se u njoj zbilo, tko je bio iza toga i sva ta priča oko glavnog lika, naravno tragična, no na kraju lijepa.

Bitno je za nas, u svemu ovome, kakvi smo kao ljudi, gradimo li brižno svoje kolibe (utočišta), živote, ono što volimo i one koje volimo).

Dajemo li zaista sve od sebe da bismo bili sigurni, ne samo mi, nego i oni čija nam je pomoć potrebna. Jer, ništa nije ljepše od pomaganja drugima, kada si ti na sigurnom, kada je tebi dobro i kada si sit, a ovce na broju.

Želim svim čitateljima „Pljeska…“ takva i još razna vrijedna iskustva Vaš(a) prodavač(ica),

Delboy (Petra)