Petra Podhorsky | Radim, radiš...

  

Ovo nisu pisma samo za zaposlene žene nego i za nezaposlene. Ako takve uopće postoje, općenito. Jer žene rijetko bivaju besposlene. Mislim na one koje se nisu još zaposlile da uživaju u plodovima svojega rada – neovisnosti, novcu i svim odgovornostima koje uz to idu.

Ema je toliko zaposlena da je to skoro nemoguće... Radi i sluša, a pomaže na taj način da sluša pa, ako joj dovoljno dugo pričaš, nađeš sebe, i ono najvažnije – što možeš, želiš raditi i koje su ti mogućnosti u realnosti. Radimo najčešće ono što smo završile u struci: krojačice, državne službenice, slastičarke, prosvjetne radnice, umjetnice, zdravstvene radnice... Ako imamo tu nevjerojatnu sreću da imamo posao.

Jedan broj žena nikad nije imao posao niti su bile zaposlene. Njima se sada pruža edukacija u Centru Rosa pa moraju proći pravu školu, čak mali fakultet, uz tumača, kako bi se osposobile za samozapošljavanje.

Samozapošljavanje je složen pojam; ovdje se ne radi o tome da dođeš na posao, odradiš 8 sati i odeš doma. Ne! Riječ je o tome da se osposobiš da budeš pokretač svojega zanimanja, da svoju ideju sprovedeš u posao koji ćeš sama voditi i tako zarađivati. Bit ćeš sama sebi, a i drugima, šefica. Kaj se mene tiče, za sad sam se zaposlila tobom, Ema. Pišem ti pisma koja drugi čitaju, javna pisma. To mi nije teško niti mi je bilo teško doći do ideje. Teško mi je bilo pa sam počela pisati, a na zaradu nisam mislila jer posao imam. Državni, onaj koji obaviš i odeš doma i ne moraš se ostatak dana opterećivati njime (zna se da me doma čekaju dvije cure koje su vječito samozaposlene da me gnjave). 

Ima jedna poslovica: Nužda je... majka života, ili tako nešto? Ili – nevolja nikad ne dolazi sama? Uz nju bi trebalo doći zaposlenje, to bi bio pozitivni ishod nevolje. Svatko se barem jednom našao u situaciji da naiđe na zid, da ne zna kamo da krene ili da vidi besmisao u onome što radi (ili ne radi). No, nakon kraćeg ili dužeg zastoja (to ovisi o Svevišnjem – koliko nas želi zadržati u svojim rukama i oblikovati po svojoj volji), uvijek pod nekim pritiskom, moramo krenuti dalje – obično to bude u jednom smjeru. Ako je pritisak velik, prevelik, ponekad se dogodi da se raspršimo na sve strane i postanemo jako svestrani i prezaposleni – sjetite se samo pritiska vode koji šiklja iz crijeva za polijevanje. Tako to vidim, Ema. Potrebu, koja nas tjera dalje.

Cure, ajmo raditi, pa makar i znamo samo jednu stvar, dotjerajmo je do savršenstva i možemo se nazvati profesionalkama. A to i jest, jer čega god se primite: spremanja, kuhanja, dječjih ritica, papira i olovke, igle i konca, računala, tuđih ruku i glava – vi to radite dobro. Vježbom do savršenstva. Put od 1000 milja počinje jednim korakom.

Sve bliže cilju ili, još bolje, ispunjenju vaših snova. 

Ema i ja smo uz vas. Vaša Petra