Petra Podhorsky | Ema i more

  

Ema je plod mašte, nije stvarna osoba, ne daje i ne prima, nego potiče da mi dajemo i primamo. Nazvala sam je prijateljicom, no ona je nijema, a zamišljam da ima veliku sposobnost slušanja, razumijevanja i veliku količinu dobrote, koja, nažalost, nekad nedostaje nama ljudima, a svi bi ju htjeli doživjeti.

Ema je kao more – kolijevka koja ljulja, mirna ponekad kao ulje i tiho žubori, a ponekad nemirna i huči, želi nas progutati od snažne količine koja struji njome... Ona je takva, a i život je takav. Ne veli uzalud Balašević „Život je more“.

Ema je bila sa mnom i na moru, na odmoru. Opet je imala strašno puno za slušati, jer dokle god imam što za reći, a ne mogu naglas, evo za nju posla. Nije ona tu samo zbog mene; ima gomilu svojih drugih obaveza, ali kao i Božje uho, stalno je na raspolaganju. Ponekad se javi kratko, pa znam da je i fizički katkad prisutna, ali uglavnom me prepušta samoj sebi – da se koprcam, ritam i borim sama, a isto tako i odmaram i čekam nova nadahnuća.

Ema mi govori kroz djecu, kroz prirodu, znakove i znamenje. Nebrojeno puta se moja razmišljanja poklapaju sa stvarnošću, ali onom stvarnošću koja je meni bitna – ne mislim ovdje na vijesti u Hrvatskoj i svijetu, na količinu nasilja ili kulturnih događaja, ali, gle čuda – ponekad se poklopi i s tom vanjskom stvarnošću kojoj se diskretno uklanjam, odnosno, zbog gluhoće imam dar da joj se uklonim. Osim čitanja novina i informiranja (obavijesti, osmrtnice, događaji...), ne dozvoljavam previše svome srcu da se uznemiri. 

Sve je prolazno, samo se neke stvari čine tako trajne... Srećom, i nesreća je prolazna.

Uhvatimo li se dijelom sebe za to neprolazno, a imajući na umu da je sve drugo prolazno, nekako je lakše plivati – u moru, u životu, s Emom.