Petra Podhorsky | Priča o očima

  

Ovo nije priča o ušima koje ne čuju pa se koriste aparatićem niti priča i hvalospjev pužnici koja je pomogla da se čuju zvukovi, ptičice, muzika, sva ona prometna buka, tipke i sve što sam vam napričala… Sve je to prekrasno! Nije priča ni o rukama i znakovnom jeziku, koji je jako, jako praktičan i odlično sredstvo komuniciranja, prekrasan, slikovit, logičan, maštovit. Nije priča ni o naočalama koje pomažu da se malo oštrije vidi pa se zameću, lome, pucaju, magle, gube i padaju s nosa.

Ovo bi trebala biti priča o „sedam osjetila“, koja su najveće čudo. A ne Taj Mahal. Bazilika sv. Petra, i Sahara...Vidjeti, čuti, mirisati, okusiti, osjetiti…

Priča je to o očima, onima koje ostaju nakon svega i koje su pomagači kod očitavanja, praćenja, promatranja. Projektori našeg mozga koji ostaje dominantan kad čovjek ima problema sa sluhom. One koje vide, al' i gledaju, one koje nemaju oštu sliku, ali sve ipak procjenjuju, one koje drže cijelu sliku u okviru i bez kojih je jako teško, teško je bez njih i kad su jako slabe, i kad nemaš sliku...

Najviše od svih osjetila dugujem svojem vidu. Niti svjesni nismo koliko ovisimo o njemu, dok nam netko ne kaže, a sad moraš zaklopiti oči, moraš žmiriti, i biti mirna. Slušaj što ti govorim! Ako i to možeš.

Nekim čudom došla sam pod laser („dobitnica nagradne igre za mjesec listopad”) i dugogodišnja kratkovidnost mi je korigirana u sasvim pristojnu sliku. Ne trebam više naočale, progledala sam, ali doslovno. Slika je ista, ali osjećaj koji sam dobila nakon svega, dosta se promijenio. Jedina riječ koju mogu reći je – zahvalnost. Spoznala sam koliko su moje oči pretrpile, koliko su bile i koliko su uvijek preopterećene, umorne. Čudila sam se svojem umoru, nikad ga nisam mogla locirati. Vrat? Leđa? Križa? Trbuh? Pluća i disanje? Glava? Neee, oči su umorne, premorene, rade četverostruki posao, gledaju, procjenjuju, vide i služe kao potpora sluhu. I još masu toga!

Mutnaste, velike, smeđe sa šarama, nekad crne, nekad plačljive, nekad naborane od smijeha, nekad im vise kutevi prema dolje, nekad ih uokvirim maskarom, jako hvaljene dok sam bila mala: Ooo, kako ti imaš mala lijepe oči! Prvi kontakt sa suprotnim spolom, muškarci, prijatelji roditelja „padaju u nesvijest“ kad ih pogledam, „Malena, jesi ti zaprljala oči ugljenom?“, „Vidi ti te oči!“, i „Kad si bila mala imala si na licu samo oči!“.

Neka, neka... Malo pretjerivanja ne škodi, taštine i ulagivanja. Nitko nije znao da je mojim očima već unaprijed trebala potpora, jer se jednog dana u pubertetu, ravno nakon gubitka sluha, vid počeo mutiti, a dioptrija je stala stupati svake godine, dvije: -1, -2, -2,50, -3,

-3,75, -4, -4,50, -5 i do -7 pa natrag na -6,50. Stala je oko tridesete godine, koja radost! Tad su mi već dječica bila rođena i tražila sam jutrima, noćima, pospanim zorama naočale da ih podojim, podvorim, presvučem… Ma tko stavlja aparat da čuje plakanje? Ionako vidiš što netko treba, a pričati ne znaju. No, trebalo je djelovati i prvo je bilo – stavi naočale na nos, pa makar zaspala sa njima na nosu, makar se iskrivile i skliznule iza kreveta, - morale su biti tu.

O prijateljicama lećama ukratko – dale su mi osjećaj da mi nije ništa, da sam vamp, dozvolile su šminku i isticanje, pogled i gledanje, malo su me namučile: grebanje, suzenje, gubljenje, lomljenje i pucanje. Al' pomogle su mi da vježbam i bavim se sportom i rekreacijom bez muke, da stavim sunčane 'očale i da... Jednostavno budem cool! 

Nikad neću zaboraviti iznenađenje svojeg prijatelja iz srednje škole koji, kad je čuo da sam zapravo kratkovidna i inače nosim očale, kaže „Wow! Obožavam cure s naočalama! To je tako cool!“. 

Više nisam cool. Navršavam svoj 4?. I sve više se topim, s mene pada sloj po sloj, kamen po kamen… Il' ja postajem jača il' teret pada s mene da bi mogao doći drugi, ili možda dolazi naznaka zrelosti, iskustva i mudrosti koja pomaže da se sve to rasporedi.

U svakom slučaju, dobro vidjeti velika mi je pomoć i olakšanje. 

Hvala Visu med i Optical Expres!