Petra Podhorsky | Knjige su moj svijet

  

Već gotovo četiri mjeseca radim s knjigama, i to hrvatskim izdanjima. Na konju sam, ljudi, obožavam knjige: čitati, listati, makar samo preletjeti po sadržaju, dodirnuti ih, omirisati… To su svakakvi priručnici, udžbenici, zbornici, srednjoškolski udžbenici, romani, priče, poezija… Svašta vam ljudi pišu, a u nekim knjigama se i sami pronađete.

Nekih dva tjedna unazad dobila sam stripove, ilustrirane knjige ukoričene u tvrde omote, u bojama ili crno-bijele. Stripovi su kultura za sebe i svatko tko je počeo čitati, najčešće je počeo od stripova… Kao klinci smo znali za Texa Willera, Kapetana Marka, Ripa Kirbyja, Modesti Blaise, Bleka Stenu (ne znam kako je u hrvatskoj verziji, ali mislim da je on naprosto to, Blek Stena), Zagora i Čiku, naravno. Gluhi baš ne vole čitati, čujem…

Preporučam stripove jer su ilustrirani, i ako imate bar malo novaca za Alana Forda, bar malo vremena (na zahodu), evo vam lijepog i ugodno provedenog vremena i laganog odmora uz slova i riječi.

Jako su nam važne riječi, barem jednako toliko koliko i geste. Nema sretnije osobe od mene koja je dobila takav posao, i k tome kolege koji imaju razumijevanja za moju početničku nespretnost, makar sam zaista šest i pol godina već katalogizirala, odnosno prebacivala kataloge u naš program i pritom učila, no nisam mogla čitati jer nisam imala medij (knjigu, časopis, CD, novine) u rukama.

Ne mogu zamisliti ni dan bez čitanja. Koliko mi to pomaže, odražava se u mojem izražavanju, govoru, pisanju i svekolikoj komunikaciji, poimanju. Ne mogu šetati s jednog kraja grada na drugi, putovati s nekom družinom, jer moram biti pet dana po osam sati na poslu. No vjerujem da su moje mjesto i posao koji radim blagoslov jer imam knjige. Tihe i mirišljave (sve su nove), živahne bojama i različitih fontova slova, stvarno veliko olakšanje i vjerni suputnici.

Upravo čitam jednu svoju knjigu (kažem svoju, jer sam je posudila u gradskoj knjižnici i vučem je sa sobom) japanskog pisca Murakamija, koji se bavi neobičnim ljudskim sudbinama. Na vrlo suptilan način piše o vrlo nesavršenim ljudima, samoubojicama (pa Japan!), njihovim nesretnim ljubavima koje su osuđene na propast i nerealizirane u realnom svijetu. Ima puno simbolike u naslovima njegovih djela, a ja obožavam simboliku, znakove. Danas sam slučajno, pak, obrađivala knjigu, katalog slika poznate kubanske slikarice Fride Kahlo te naletjela na njezin portret s majmunom. Zaustavila sam se na toj slici i tekstu jer sam jučer čitala na internetu (Iskon, Večernji, 24 sata, ne sjećam se više) o neobičnim ljubavima između životinja, i to majmuna i pileta. Majmun je inače svežder, no zavolio je pile i majčinski se brine o njemu te nije svjestan da bi pile mogao možda pojesti, a mogao bi… Neobično i dirljivo… Mljac!

A Frida me danas gledala sa slike s majmunom koji ju je obgrlio oko vrata. U tekstu koji objašnjava sliku piše: „U meksičkoj mitologiji majmun je simbol plesa i raskalašenosti, no Frida ga je prikazala kao nježno i suosjećajno, brižno biće koje ju je obgrlilo oko vrata…“

Toliko kad kažemo o nekome da je majmun. 

Moj tekst nema poantu, ja samo putujem kroz svoje misli i dojmove, a ta simbolika majmuna mi se provlači već dva dana kroz misli, i u svakom je slučaju majmun bio suosjećajan i brižan. 

Ovce me isto jako zaokupljuju od mojeg maturalnog i diplomskog rada (prikaz prerađivanja vune, jer sam se bavila tkanjem i vunenim tkanim predmetima u narodnim nošnjama). Simbolika ovce… Hm.

Možda i jesam malo autistična, ali to su sitnice koje mi spašavaju razum i mentalno zdravlje, koje je nekad narušeno ovom sivom monotonijom, umorom očiju i duha, jer mi nedostaje zrak, svjetlost, kretanje, dinamika života koju neki imaju prije podne, poslije podne… I tako je harmonija uspostavljena…

Pozdrav svim majmunčićima! (Nije li majmun čimpanza naučio znakovni jezik?!) I majmunicama, u smislu da budete čim više brižni, nježni i suosjećajni jedni prema drugima, strpljivi, kao ovi naši majmuni iz mojih novina, knjiga i mitova.

Ovoga puta bez zazivanja Eme, koja je prototip majmuna/majmunice.

Vaša Petra