Petra Podhorsky | Svi su pitali za tebe

  

Neki dan, mlađoj sam kćeri čitala pričicu u stihovima na engleskom, naslova „Everyone asked about you“. Radilo se o dječaku, prijatelju, koji djevojčici Nori dolazi pred kuću i moli je da otvori vrata te da krenu zajedno van, jer svi pitaju za nju, kuda god da ide. Djevojčica tvrdoglavo ostaje unutra i na kraju revoltirano pita: „Pa ako zaista svi pitaju za mene, zašto mi nisu došli na vrata?“

To me sve podsjeća na stvarne situacije u kojima se netko zatvori: u sebe ili u kuću, izolira se, i tada od drugih očekuje da se mijenjaju.

Srećom, postoje prijatelji koji imaju u sebi dovoljno života, pa svojim strpljenjem i zalaganjem postižu da se, kao Nora na kraju, ipak otvore, izađu van i raširenih ruku prigrle sve ono što ih vani čeka. Po toj „knjigici“, svijet je pun ljepota i te ljepote su ljudi, životinje, biljke, astralna tijela Svi se oni žele upoznati sa nama.

Mogla bi to biti dobra priča za osobe, nagluhe i gluhe, Gluhe ili kako se već osjećaju. Gluhima se, velikim slovom, vole zvati oni koji su osviješteni kao takvi, ne zbog oštećena sluha, nego svjesni svojih posebnih potreba. Gluhi s malim „g“ su oni koji tih potreba nisu svjesni, možda ih i nemaju, no tada ne mogu za druge biti „prohodni“, dati niti primiti nešto specifično u tome smislu.

Svi oni mogu biti Nore, a svi trebaju prijatelje. 

Nakon gubitka sluha, voljela sam se zatvoriti u kuću i biti sama. Izlazila sam samo u školu i kamo je nužno trebalo, a i to rijetko sama jer se nisam mogla samostalno kretati. Nakon godinu dana uspjelo mi je samostalno izaći u grad, na autobus i na vježbe sluha, a prijatelji su mi dolazili i govorili što se vani zbiva, koga su sretali i tko me sve pozdravio. Trebalo je proći dosta vremena dok sam samostalno počela izlaziti i samo šetnjom sretati ljude. Poneki su zvali telefonom, no komunikacija preko mame, tate ili sestre je bila blokirajuća. Trebalo se naći sa mnom te onda razgovarati. Sve je to razumljivo, no ljudi su me počeli ipak izbjegavati, tako nešto je bilo komplicirano. Doista, tko je zaista htio moje društvo, došao bi k meni, no, sve u svemu, ostao je dojam da sam nepristupačna osoba.

Neiskusna u pitanju gluhoće, izgradila sam zid od voljenih. Njima sam ostala ista ona stara, s ponešto izmijenjenim ponašanjem i načinom komuniciranja, no sebi sam bila posve nova, tjeskobna, puna strahova, potištena, s osjećajem manje vrijednosti, „otežala“, jer izgubivši spontanost za smijeh, postaješ „mrgud“ i preozbiljan. To se odrazilo i na moju okolinu, svi su gubili strpljenje, no ne za dugo. Zahvaljujući tome što sam ipak njihova, ustrajali su kao Mr. Sunshine Bright, Gospodin Sunčana Zraka (u slobodnom prijevodu), čijoj je ljubaznosti, mašti, veselju i strpljivosti Nora Plava naposljetku popustila. Na kraju se ne zna je li ona otvorila vrata ili je čitav svijet pohrlio k njoj, tek se vidi da su krenuli jedni prema drugima.

Vanjski svijet je predivan i to je ono što nam mogu „čujući“ približiti, a mi im moramo dozvoliti da se približe našem, jednako lijepom, unutarnjem svijetu. Samo treba držati otvorena vrata. Kuće ili srca, birajte. 

„Nora, Nora, open the door,
Open the door Nora Blue.
I just explored the ocean floor.
And everyone asked about you.
The tortoises asked,
the sea horses asked,
A school of tuna, too –
Everyone asked about you!“