Petra Podhorsky | Odlasci, dolasci, Papa i djevojčica koja je ujedinila Hrvatsku

 

Dragi svi, proljeće nam je već stiglo kalendarski, no, dok pišem ovu kolumnu, vjetar huče, snijeg leprša, a zima se ne da, no nas više ova duga i hladna zima ne može prestrašiti. Ušli smo u novu 2013. godinu i s njom su mnogi dragi ljudi počeli odlaziti i dolaziti. Najprije je našu širu obitelj napustio Kauboj s Trnja, kako sam nazvala svojeg svekra, odnosno djed moje djece sa strane njihovog oca.

Odlazak je bio nenajavljen, nagao i šokantan; nitko zapravo nije spreman na takve trenutke kad se dogode. Djevojke su bile tužne, no dostojanstveno su se držale uz tatu na ispraćaju. Neke nove vrijednosti su se odmah ukazale. Na primjer, u smrti smo svi jednaki, nitko nije veći, manji, brži, bolji niti za neke nije manje tužno nego za druge. Svi odlazimo jednako kako smo i došli, sami, bespomoćni, siromašni, u okrilje našeg Stvoritelja.

Veljača je odnijela još neke drage ljude, baš kao da se dogodila lančana reakcija. To često bude tako, samo mi to rijetko primjećujemo. I najzad, tu je i djevojčica koja je imala neizlječivu bolest, a zvali su je Nora Fora – strašni lav, jer je „rikala“ kad bi doktori ušli u njezinu sobu, a nju je sve boljelo i jer se hrabro borila sa svojom strašnom bolešću, a imala je tek pet godina. Danas čitam Norin razgovor s njezinim tatom: ona ga je, naime, pitala hoće li je sada svi voljeti. Tata joj je u čudu odgovorio da tko ne bi volio strašnog lava, da ju svi vole. Nora se brinula za sav taj novac koji su ljudi skupili ujedinivši se u našoj maloj i krizom zahvaćenoj zemlji, koja kao da također boluje od neke neizlječive bolesti s kojom se bezuspješno bori. Nora je znala da neće nikad odrasti, da neće skupiti snage pa je rekla tati da ona ne može ozdraviti, da to ne ide tako kako su si svi oni zamislili, da se ona sretno zdrava vrati i otpočne novi život. No, ponudila je ono što može – da će čuvati svaku osobu koja je dala za nju novac i kad ode na nebo, bit će anđeo koji čuva ljude koji su se nje sjetili, koji su za nju navijali i koji su je voljeli. Odrasli ljudi ne vjeruju u anđele, no možda sada povjeruju, jer mala Nora je dala lekciju i najskeptičnijima, najmoćnijima, najjačima, i onima najtvrđih srdaca.

Imam sreću da vjerujem u anđele i vjerujem da je djetešce sada na miru, bez boli i patnje te da me nadahnula za ovu kolumnu. Baš kao i naš novi papa zvani Franjo. Proglašenje mi je prevela kći koja je dobila ime po istome Franji, svecu siromaha, ljubitelju prirode i svega stvorenoga. Papa je također došao iz vrlo siromašne zemlje, čak se naslućivalo da će biti izabran netko poput njega jer je u tom dijelu zemlje 40% katolika. Oduševljeno smo ga sačekali, odmah nam se svidio jer je imao dobro lice, blago, očinsko, i gledao je na ljude koji su mu klicali s nekim smiješkom, možda blaženim. Ipak, zašto se toliko halabuke pravi oko njega ni on sam ne bi zapravo znao, jer je ispao prilično skroman, i da nije papa, odbio bi i tjelesne čuvare i sve te privilegije, no uspio je samo maknuti svilu, zlato i bespotrebne drangulije, kao i limuzinu, barem na početku.

Eto, neka nova vremena su stigla, ne kažem bolja, no svi ti događaji ukazuju da nešto odlazi, a nešto dolazi, da je mijena prirodna i potrebna, a mi se možemo samo zagledati, zastati i mirno zaključiti da se osjećamo maleni, da moramo više vjerovati onome što se događa, prihvatiti najbolje što možemo, u ovo preduskrsno vrijeme, život kao dar i što svjesnije ga proživjeti u ljubavi sa svojim voljenima. Da možemo reći – ne možemo vratiti sve što smo dobili, ali kad odemo, možemo otamo čuvati naše voljene.

Sretan vam Uskrs! 

Vaša Petra