Petra Podhorsky | Verbotonalni izlet – znakovni uzlet

  

Posljednjeg lijepog dana u listopadu, prije prvih zahlađenja i kiša, Verbotonalna udruga mladih SUVAG-a vodila nas je na izlet u Paklenicu. Mala Paklenica, s kanjonom kao iz američkih filmova, strmim i skoro okomitim, čiji rubovi stijena gotovo dosižu nebo. Kad već misliš da su ga dosegle, vidiš rub litica i plavi nebeski okvir, koji su sastavili rubovi i šiljci pakleničkih stijena. Zato je ova lokacija i odabrana za snimanje američkog filma Winnetou, tamo nekih šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Po njima se rado penju slobodni penjači, iz njihova podnožja rado se uspinju planinari. Mi smo savladali uspon nakon sat i pol do dva, koji nekima (čitaj: potpisnici redaka) i nije baš bio lak. Nije on bio ni težak, ali molim vas, zrak u staklenoj zgradi i planinski zrak ne mogu se baš usporediti.

Pitat ćete se kakve sve to ima veze s verbotonalnom metodom. Vodič nam je govorio svakave poučne stvari, ali ako si imao kondicije i lovio ga, i uspio gledati I. P.-a koji je tumačio na znakovni. No nijedna metoda nije mi pomogla da čujem o čemu se radi. Jedina metoda je skidanje viška kila ili u najboljem slučaju dobivanje krila kao od Red Bulla.

Dakle, posvetila sam se usponu i teškom probavljanju čistog kisika, zbog kojeg mi je šumilo u ušima, pocrvenila sam kao rajčica i mnogi koji su me ugledali, komentirali su moj novi „look“.

Snovi se ostvaruju, samo treba biti jako strpljiv... I na kraju svakako očekivati vrhunski doživljaj, ali ti nitko ne kaže da ni ti baš nećeš izgledati vrhunski pri tome. 

Nije važno. Prekrasna priroda, ugodno društvo, djeca koju smo poveli super su hodala i nisu se žalila. Jednostavno su se uklopili u verbotonalnu družinu. Ponosna sam da smo im pokazali kako se junački hoda (nekad sam i ja s 10 godina tako junački hodala) i kako lijep kraj ima naš mali komadić domovine.

Izlet je bio prekrasan i za pamćenje. Još i danas pričamo o njemu kao o okidaču koji nam je svima okinuo – da, trebamo u prirodu, trebamo hodati i ljubiti naše šume, stijene, potoke i špilje. Svaki pedalj.

Ovih dana živim od nade da će se još koji sličan izlet ponoviti – i živim od nedjelje do nedjelje, od mise do mise, na kojoj se okuplja nas nekolicina nagluhih pod pokroviteljstvom patera Jerka Bana. Od početka listopada obnovili smo svoja okupljanja i mogućnost da živimo svoju vjeru. Krivo, živimo je tijekom tjedna, a nedjeljom se napajamo, kao na solarnu energiju ili slično. Misa je prevođena na znakovni jezik te se osjećamo posebni zbog toga što su u kapelici ljubazno našli termin za nas i što Jerko drži misu za nas. Znam da se ponavljam, ali misa bez prijevoda na znakovni nije baš jako zanimljiva, nije toliko doživljajna i snažna kao ona koju možemo pratiti tako da ju razumijemo od početka do kraja.

Jednostavno sam spojila dva najljepša doživljaja – izlet koji se dogodi možda tek par puta na godinu ili čak i rjeđe (pitaš se poslije zašto tako rijetko) i jedanputtjedni događaj duhovnog uzleta. Izlet je bio tjelesno-duhovni, a uzlet duhovno-tjelesni doživljaj i rado bih ga preporučila u pravilnim omjerima i kombinacijama. Baš kao i verbotonalna metoda i služenje znakovnim jezikom, o kojima je (između redaka) zapravo riječ.

Vaša junačka planinarka, Petra.